Kad smo na vijestima čuli šta se desilo, šlogirali smo se. Plačemo za djetetom. Nema opravdanja! Naš unuk je bio zlatno, divno dijete. Umrijećemo za njim. Ni sada ne znam zašto je to uradio – priča Nikolićev otac.
On dodaje da je njihov sin od juna prošle godine sina viđao na po sedam i po sati i da ga je redovno dovodio kod njih, kao i da je želio da ta viđanja budu češća.
– I kobne srijede je doveo dijete kod nas. Čim ga je doveo, otišao je u kupovinu. Mališan je bio s nama, igrao se sve vrijeme, sve je bilo normalno. Uopšte nismo primijetili da s Markom nešto nije u redu. Kad se vratio iz kupovine, izašao je napolje da se igra s Mihailom. Kupio mu je sladoled i vozio ga u džipu na baterije koji mu je kupio. U 15 sati ga je stavio u kola i odvezao ga – prepričava Živko posljednje trenutke života svog unuka.
Nikolić ističe da je Marko u posljednje vrijeme bio depresivan i anksiozan, ali da je volio svog sina.
