Ove gljivične bolesti ni u svijetu doskoro nisu bile prepoznate, pa zato nema dovoljno podataka o broju oboljelih ni stopi obolijevanja.
Posljedice koje ove bolesti izazivaju zahtijevaju da se na njih obrati pažnja – na svjetskoj razini izazivaju smrtnost gotovo kao malarija i tuberkuloza, a to se odnosi samo na one slučajeve gdje su invazivne gljivične infekcije otkrivene.
Od sustavnih gljivičnih bolesti uglavnom obolijevaju kronični bolesnici, često hospitalizirani, oni s narušenim imunološkim sustavom, hematološki pacijenti, novorođenčad, uglavnom prijevremeno rođena djeca i sa malom tjelesnom težinom. Ove infekcije, među kojima su dominantne one uzrokovane mikroorganizmima iz rodova Candida i Aspergillus, kreću najčešće sa dijelova organizma koji su već kolonizirani, kao što su koža ili sluznica, ali i inhalacijom uzročnika iz okoliša.
Kandida je vrlo prisutna u općoj populaciji, kod čak 40 do 80 posto stanovništva je dio normalne flore kože, sluznice, crijeva i genitalnog trakta. Kao uzročnik površinskih gljivičnih infekcija može izaziva kronične probleme kod osoba koje imaju metabolički, hormonski ili imunološki poremećaj, ali i kod trudnica, novorođenčadi ili starih ljudi.
Kod vrlo teških i najčešće hospitaliziranih visoko rizičnih bolesnika, površinska infekcija kandidom može biti i uvod u invazivnu formu bolesti, od koje se može umrijeti ako se ne dijagnosticira.
Najveći problem je što se na invazivne gljivične infekcije ne posumnja pravovremeno. Međutim, suvremenim mjerama prevencije gljivičnih infekcija one se sve bolje kontroliraju, pa je i liječenje osnovne bolesti sve sigurnije.
I novorođenčad su podložna invazivnim gljivičnim infekcijama, ovisno od nedjelje u kojoj su rođeni, i težine. Što je beba lakša, posebno ako je tjelesna masa ispod 1.000 grama, rizik za nastanak sistemske kandidijaze je sve veći. Invazivne gljivične infekcije se mogu javiti i kod pacijenata tijekom velike abdominalne operacije. Ukoliko je kandida već prisutna u njihovom probavnom traktu, tijekom operacije ona može prijeći u krv i izazvati sepsu.
Gljivične infekcije kože
Infekcija ovisi o patogenosti same gljive, ali i o imunološkom statusu inficirane osobe
Dermatomikoze su, kao što im i samo ime govori, gljivične infekcije kože. One su vrlo čest uzrok posjeta liječniku i ujedno jedne od najčešćih kožnih oboljenja. Zdrava koža je barijera za prodor gljivica, dok površinski oštećena i vlažna pogoduje infekciji i širenju oboljenja. Gljivične bolesti kože (dermatomikoze) nisu opasne po život oboljelog, ali su «dosadne» kao uostalom i većina kožnih oboljenja, a liječenje traje dugo i česti su recidivi. Infekcija ovisi o patogenosti same gljive, ali jednako tako važno i o imunološkom statusu inficirane osobe. Prijenosu infekcije s čovjeka na čovjeka pogoduje boravak u većim kolektivima kao što su škole i dječji vrtići. Bolest se može prenositi i sa životinja na ljude.
Poznato je više od 100.000 vrsta gljiva, dok ih je oko 50 patogeno za čovjeka. Gljive su proširene po cijelom svijetu, a u svakoj regiji prevladava određena vrsta dermatofita. Nekada se smatralo da domaćin dermatofita mora biti čovjek ili životinja, a danas su gljive izolirane i iz zraka i sa zemlje. Stoga se kod pojave dermatomikoze ne mora nužno raditi o prijenosu s nekog drugog živog bića. Evidentirano je i da neke osobe imaju predispoziciju za gljivična oboljenja.
Gljive se mogu podijeliti na dermatofite (dermatofitoze, tinee) i kvasce, pa se i gljivična oboljenja mogu prema tome podijeliti na dermatomikoze uzrokovane dermatofitima (dermatofitoze) i dermatomikoze uzrokovane kvascima te one uzrokovane plijesnima, koje su i najrjeđe.
Dermatofiti su:
Trichophyton – uzrokuje infekcije na koži, vlasištu i noktima,
Microsporum – na koži i vlasištu,
Epidermophyton – na koži i noktima.
Kvasci:
Candida (najčešće Candida albicans).
Kao što je gore navedeno, gljivice mogu izazvati površinsku infekciju kože – epidermisa i kožnih adneksa (kose – folikula vlasišta i noktiju) te sluznice (orofarinksa i anogenitalne regije). Gljivice su uvjetno patogeni organizmi i često koloniziraju normalni epitel, kao npr. Candida sp. i Malasezia sp.
Infekcija može zahvatiti i dublje slojeve kože, najčešće kod imunokompromitiranih bolesnika. Stoga je i patogenost gljivica ovisna u prvom redu o imunosnom statusu oboljelog, njegovom odgovoru na prisutnost gljivica na koži i/ili sluznici, te o lokalizaciji.
Problematika gljivičnih oboljenja je zadnjih desetljeća postala vrlo aktualna zbog široke primjene antibiotika, te imunosupresiva, citostatika kao i brojnih drugih razloga koji mogu smanjiti prirodnu otpornost organizma.
Poboljšanjem općih higijenskih uvjeta smanjio se broj oboljenja, ali su dermatomikoze još uvijek vrlo učestale zbog njihove visoke zaraznosti, a i zbog drugih čimbenika koji pogoduju infekciji i širenju zaraze.
Djeca imaju češće gljivične infekcije vlasišta, a mlade odrasle osobe na intertriginoznim područjima. Učestalost onihomikoza raste sa životnom dobi, pa postoji podatak za Sjedinjene američke države da više od 50% osoba starijih 75 godina ima onihomikozu.
Do infekcije može doći posrednim i neposrednim putem.
Posrednim putem – najčešće u loše dezinficiranim bazenima, saunama, zajedničkim higijenskim prostorijama, te svim onim mjestima gdje je prisutno mnoštvo ljudi, a uz to i toplina i vlaga koje pogoduju rastu i razmnožavanju gljivica.
Neposrednim putem – direktnim prenosom, kontaktom od bolesnih ljudi ili životinja. Kod životinja su najčešći izvor infekcija mačke i psi.
Dermatofitoze (tinee)
Dermatofiti su najčešći uzročnici gljivičnih oboljenja kože i njenih adneksa – noktiju i vlasišta. Bolest kože uzrokovna je gljivicama iz roda Trichophyton. One najčešće parazitiraju u rožnatim strukturama epidermisa, dlake ili nokta. Karakteristika dermatofita je mogućnost razgradnje roževine pomoću odgovarajućeg enzima (keratoliza), a klinička slika ovisi o lokalizaciji infekcije i patogenosti pojedinih sojeva uzročnika. Infekcija gljivicama iz roda Trichophyton može zahvatiti kožu, vlasište i/ili nokte.
Tinea pedis et manus (Trichophytia interdigitalis) je najčešća dermatofitoza koja, kao što joj i samo ime govori, zahvaća interdigitalna područja šaka i stopala. Uzrokuju je gljivice iz roda Trichophyton.
Tinea pedis je najčešće gljivično obljenje u Njemačkoj, a prema epidemiološkim podacima zahvaća 15-30% populacije, a u SAD oko 20%. Kod rudara je prevalencija 70%, a tinea pedis je vrlo česta kod atletičara, te se samo oboljenje i uobičajeno naziva «atletsko stopalo». Pojavljuje se najčešće u životnoj dobi od 20.-e do 50.-e godine života. Češće obolijevaju muškarci od žena.
Širenju i nastanku oboljenja pogoduju znojenje i vlaženje nogu ili ruku, često korištenje zajedničkih higijenskih prostorija, te hodanje bez obuće. Bolest je zarazna. Klinički – kao što samo ime kaže – promjene su lokalizirane između prstiju, koža je upaljena, crvena, s ragadama, vlaženjem i ljuštenjem. Subjektivno dominira svrbež. Bolest je kroničnog tijeka i nikada ne iščezava spontano.
Tinea capitis zahvaća vlasište, a razlikuje se površinska i duboka. Kod površinske se vide okruglasta žarišta veličine manje kovanice ili veća, pokrivena sitnim ljuskicama, a vlasi su neravnomjerno prelomljene. To je bolest mlađe životne dobi, najčešće kod školske djece u dobi od 6 do 10 godina, rjeđe nakon 16-e godine, a kod odraslih uglavnom je evidentirana kod ruralne populacije.
Tinea corporis zahvaća neobrasle dijelove kože, a manifestira se također okruglastim eritematoznim žarištima s naglašenim rubom, karakteristična je centralna regresija, uz centrifugalno širenje. Može se manifestirati u svakoj životnoj dobi, a period inkubacije je od par dana do par mjeseci.
Onychomicosis obično počinje na slobodnom i bočnom rubu nokta uz širenje prema bazi, manifestira se u vidu žutih mrlja i zadebljanju zahvaćenog nokta, uz grudičasto mrvljenje ploče nokta i odizanje od ležišta. Rijetko je zahvaćen samo jedan nokat, obično se onihomikoza manifestira na nekoliko njih.
Osim trichophytia potrebno je spomenuti i mycrosporie koje također spadaju u grupu dermatofitija. Česta im je lokalizacija vlasište, a prenose je najčešće mačke, kod kojih ponekad infekcija i ne mora biti vidljiva.
Površne gljivične infekcije – saprofitije
Uzročnik vegetira na površini kože i nikada ne prodire u dubinu.
Tipična površna gljivična infekcija je Pityriasis versicolor čiji je uzročnik Malassezia furfur. Najčešće oboljevaju mlade odrasle osobe, a češća je u tropskim i vlažnim krajevima. Više se ispoljava u ljetnim mjesecima.
Bolest se manifestira okruglim, oštro ograničenim bjelkastim do smeđim žarištima. Lokalizacija je područje ramena, leđa, prsa, proksimalni dio nadlaktica. Nema upalne reakcije. Subjektivno – nema tegoba.
Dermatomikoze uzrokovane kvascima i gljivične saprofitije
Kvasci su vrlo rašireni svuda oko nas. Candida je vrlo raznolik rod kvasaca, a najčešća je Candida albicans koja je normalni sastavni dio flore sluznica zdravog organizma. No, kada dođe do narušavanja prirodne ravnoteže imunološkog sustava ili do bilo kakvih poremećaja općenito u organizmu i/ili samo na lokalnoj razini – u pojednoj regiji organizma, dolazi do njenog prekomjernog razmnožavanja, te popratne simptomatologije. Može se manifestirati kao: vaginalna kandidijaza, kanadidijaza probavnog sustava i/ili kao kožna infekcija – dermatomikoza. Klinička slika ovisi o stanju kože, zahvaćenom području i lokalizaciji promjena, te u svakom slučaju i o općem stanju bolesnika. Tako su npr. opsežnije promjene, a samim tim i teža klinička slika, kod dijabetičara, kod popratnih imunoloških oboljenja, nakon dugotrajne primjene antibiotika, citostatika itd.
Kožna infekcija Candidom najčešće se manifestira na intertriginoznim područjima, kao što se pregibi velikih zglobova, pazuha, prepone, ispod dojki, među prstima šaka i stopala, te na noktima i oko njih. Promjene na kutovima usana, poznate kao «žvale», često su uzrokovane baš Candidom albicans.
Kod infekcije Candidom vidljivo je crvenilo zahvaćenih područja, vlaženje, ragade, sitno ljuskanje, uz subjektivan osjećaj svrbeža i peckanja.
Češće su pogođene adipozne osobe i osobe koje se uz neadekvatnu higijenu prekomjerno znoje. U najtežim se slučajevima kod imunokompromitiranih bolesnika kandidijaza može pojaviti i kao sistemsko oboljenje.
Liječenje
Dijagnoza se u pravilu postavlja na temelju anamneze i kliničke slike, te mikološke obrade žarišta koja se sastoji od nativnog mikorskopskog preparata, kulture i/ili pregleda fluorescentnom svjetiljkom. Rjeđe su potrebne daljnje dijagnostičke pretrage kao što su patohistološka analiza, trihofitinski test itd.
Liječenje u pravilu provodi i prati nadležni liječnik te po potrebi i dermatolog. Terapija ovisi o nekoliko čimbenika, prvenstveno o lokalizaciji
promjena (koža, vlasište ili nokti), zatim o stupnju oštećenja kože, dubini prodora uzročnika i vrsti gljivice koja je uzrokovala oboljenja.
Treba se dosljedno pridržavati preporučene terapije koja je je u večini slučajeva lokalna. Na raspolaganju su antimikotske kreme, masti, losioni, gelovi, sprejevi, paste, posipi te lakovi za liječenje onihomikoza.
Ponekad je potrebno i sistemsko liječenje, najčešće kod onihomikoza i kod mikoza vlasišta, a znatno rjeđe kod ostalih dermatomikoza, i to ukoliko se kod provođenja lokalne terapije ne dobiju zadovoljavajući terapijski rezultati.
Prevencija gljivičnih oboljenja kože
Prevencija je kod gljivičnih oboljenja, kao i svugdje u medicini, važna, a u ovom segmentu dermatologije je i neobično značajna, jer može spriječiti veći broj dermatomikoza.
Od općih mjera važno je izbjegavati sve čimbenike koji bi mogli pogodovati razmnožavanju gljvica na koži:
izbjegavati koliko je moguće trljanje kože o kožu;
smanjivati prekomjerno znojenje;
posebno je važno održavanje higijenskih mjera kao što je u slučaju pojačanog znojenja nogu potrebno je češće mijenjati čarape koje uvijek moraju biti od čistog pamuka, bez primjesa elastina ili sintetike;
nakon kupanja ili plivanja u bazenu posušiti kožu i nikada ne posuđivati ručnike, uvijek koristiti vlastiti čisti suhi ručnik;
što je više moguće izbjegavati sintetičku odjeću i obuću.
Potrebno je izbjegavati bazene i saune sumnjive higijenske razine, te uvijek hodati u odgovarajućim papučama, kožu prati pH neutralnim sredstvima, čarape i rublje prati na visokim temperaturama – višim od 60.C.
Lijekove treba primjenjivati točno prema uputama liječnika. Da bi se izbjegli recidivi oboljenja, liječenje treba provoditi redovito i uporno.
Pridržavanjem općih higijenskih mjera, te izbjegavanjem mjesta na kojima postoji opravdana bojazan od infekcije, nadalje redovitim pregledavanjem kućnih ljubimaca (mačke i psi, naročito ukoliko žive u kući gdje su i djeca) da bi se izbjeglo prenošenje mikoze sa životinja, velika je vjerojatnost da ćemo sačuvati svoju kožu, nokte i vlasište lijepima i zdravima, bez znakova bilo kakve infekcije,piše
