Tako je objavljeno desetine članaka o masovnom odlasku ljekara, uvjetima koji nisu dostojni čovjeka, nedostka opreme, lijekova i ostalih potrepština koje bolnica mora imati. Pored medija, i građani izražavaju svoje nezadovoljstvo stanjem na KCUS-u.
Tako je građanka Medina Delić na svom Facebook profilu podijelila svoje zastrašujuće iskustvo, koje prenosimo u cijelosti:
“DJELITE POST DALJE, BITNO JE DA GA ŠTO VEĆI BROJ LJUDI PROČITA
Poslije 13 dana od bracovog preseljenja na bolji svijet želim da uputim kritike i ogorčenja pojedincima na Infektivnoj klinici. Boli me nepravda. Znam da bi i mog brata zaboljela. U tome smo isti.
Užasavajuće je stanje na Infektivnoj klinici Koševo u Sarajevu. Počeću od samog ulaska na kliniku gdje vas dočekaju veoma namrgođena lica za koje ne znaš da li ćeš na „Dobar dan“ dobiti odgovor. Sobe su baš svjetski neuređene počevši od onih staromodnih kreveta, na kojima jedino može doći do oštećenja kičme, ako ležiš duži vremenski period.
Kažu da na Infektivnim klinikama mora i zrak da bude filtriran, a tamošnje medicinsko osoblje smatra da otvaranjem prozora ulazi „čist“ zrak, bez obzira što svaki dan ispred klinike prolazi kamion koji odvozi smeće, bezbroj automobila i bolesnih ljudi. Za „čišćenje“ bolnice iskorištavaju se učenici koji dolaze tu na praksu. Ako nemate novac nemojte da se razbolite. Niti vas ima ko liječiti, niti vas imaju čime liječiti. Da bi se vratila dugovanja koja bolnica ima, pacijent je dužan da sebi kupi najbanalnije potrebne lijekove kao što je paracetamol, kafetin i ostale tablete koje pije svaki drugi čovjek.
Znači, zdravstveno osiguranje plaćate da bi klinika otplatila sve dugove koje ima i da bi pojedinci bili „veliki ljudi“ zato što su uspjeli vratiti milionske dugove. Tamo vam nema ni zavoja, ni trake kojom se pričvršćuju braonile. Te „sitnice“ možete da kupite u bilo kojoj apoteci. Međutim, sve ostalo što košta mnogo više možete naći u samo jednoj apoteci, „Dina“. Kada pitate da li ima šanse o ozdravljenju dobijete one velike riječi pune nade i uvjerenja da će biti sve uredu. Sve do onog momenta kada je očito da više ne znaju šta da propišu. Tada se pred očima pacijenta govori da nema nikakve šanse niti spasa, čak i kada bi porodica pacijenta odvela i na kraj bijelog svijeta.
Onda jedna majka vidi nakvašene obraze svog djeteta koje mjesecima leži u bolesničkom krevetu i u njoj se budi onaj majčinski revolt blagog nasrtaja (šteta što je bio blagi, zasluženo je mnogo više), da bi doktorica koja nije vrijedna da se njeno ime nađe u mojim ustima pozvala policiju, specijalce, koji su za razliku od nje shvatili situaciju u kojoj se nalazi jedna majka, koja gleda rođeno dijete koje je na izmaku života zbog neadekvatne terapije. Jeste, NEADEKVATNE.
U dopisu koji sam dobila od njemačkog liječnika jasno piše da mu nije jasno zašto se koristi neadekvatna terapija, zato što zna da adekvatna terapija postoji u BiH. Između ostalog zamolio je doktoricu da stupi s njim u kontakt radi savjetovanja i običnog razgovora kako da se jedan pacijent dalje tretira. Gospođa odbija zahtjev uz riječi da nema šta reći, da je sve rečeno. Tokom boravka moja majka i brat gledaju kako mladić od 30 godina gubi život. Čuju njegove svakodnevne jauke, u razgovoru su sa majkom pacijenta koja je svjesna da gubi sina jedinca. Nažalost, mladić gubi svoju borbu za život u kasnim satima, na oči moga brata i majke. Cijelu noć mama i braco oplakuju mladi život da bi ujutru medicinska sestra rekla da mladić nije mrtav već da je prebačen na drugu kliniku zbog lošijeg zdravstvenog stanja.
Mama se zapitala da li je uopšte pri pameti, jer je pokušala napraviti budalom. Posle izvjesnog vremena saznali smo da je u noći smrti sazvano medicinsko osoblje sa te klinike kojem su izdate prijetnje otkazom ako se uopšte sazna da je na toj klinici izgubljen jedan život. Zbog čega? Zašto? Nakon mjesec dana i moja majka gubi svog sina, čiju smrt nisu mogli da prikriju jer je doktorica odmah ponovo pozvala policiju, vjerovatno zbog toga što se osjeća krivom zbog nestanka još jednog mladog života.
Tog jutra ( brat je već preselio, aroditelji se bore sa onim što ih je snašlo) probudila me goraždanska policija koja je morala da provjeri da li se u našem stanu nalazi oružje, jer sam se ja dan prije vratila kući i pri izlasku sa klinike naglasila doktorici da moram kući i da mi čuva mamu ako se nešto desi. Ona je to vjerovatno protumačila na drugi način. U posljednjih nekoliko dana bracove organe obuzela je voda, nakon čega majka moli za rješavanje tog problema gdje je doktorica jasno i glasno odbija, da bi nekoliko sati prije bracove smrti kofol pokušala da riješi taj problem. Ne razumijem njeno ponašanje i nije mi jasno do kada ćemo trpjeti takve doktore? Zbog čega se u očima jedne takve doktorice nalazi toliko mržnje prema pacijentima i njegovoj porodici?
Veliko HVALA doktoricama Vesni i Velidi koje su pune ljudskosti i razumjevanja.”
Izvor: avaz.ba
