Jedan moj prijatelj je došao kod mene na kavu, sjedili smo i ćaskali, pričali o životu … “Odoh na sekundu oprati tanjure koji su ostali u sudoperu”, rekoh mu.
Pogledao me kao da sam mu rekao da sam pošao da konstruiram svemirski brod. Reče mi, diveći mi se, ali pomalo zbunjeno:
“Dobro za tebe što pomažeš svojoj ženi, kada ja to napravim, moja žena to ne cijeni. Jednog dana sam obrisao pod, ni hvala.”
Vratio sam se sjesti s njim i objasnio da ja ne pomažem svojoj ženi.
“Mojoj ženi ne treba pomoć, treba joj partner.
Ja sam partner u kući i zbog tog partnerstva su podijeljeni zadaci, ali se sigurno ne radi o pomoći u kući.
Ja ne pomažem svojoj ženi očistiti kuću, zato što i ja živim tu pa je moram i ja čistiti.
Ja ne pomažem svojoj ženi kuhati, zato što i ja hoću jesti i moram i ja kuhati.
Ja ne pomažem svojoj ženi oprati posuđe nakon jela, zato što sam i ja koristio to posuđe.
Ja ne pomažem svojoj ženi oko djece, zato sto su to i moja djeca, a moja je uloga da budem otac i roditelj.
Ja ne pomažem svojoj ženi da prostire i pegla rublje, zato što je to i moje rublje i od moje djece.
Ja nisam pomoć u kući, ja sam dio kuće.
A što se tiče cijenjenja, pitao sam ga kada joj je posljednji put, nakon što je završila s čišćenjem kuće, pranjem rublja, nakon što je promijenila posteljinu na krevetu, okupala djecu, skuhala, organizirala i tako dalje, rekao hvala? Ali hvala tipa: “Vau! Ženo moja! Fantastična si! ”
Čini ti se apsurdnim? Izgleda ti čudno?
A kada si ti, jednom u 100 godina, očistio pod, očekivao si minimum nagradu za izvrsnost, s puno slave.
Zašto? Jesi li ikada razmislio o tome, prijatelju?
Možda zato što je, po tebi, sve to njena obveza? Možda zato što si navikao da se sve to obavi, a da ti ne moraš prstom da mrdneš?
Dakle, cijeni kao što bi volio tebe da cijene, na isti način i istim intenzitetom.
Pruži ruku, ponašaj se kao pravi partner, a ne kao gost koji je došao samo jesti, spavati i oprati se…
OSJEĆAJ SE KAO KOD KUĆE U SVOM DOMU.
