– Kada sam završio jedan od nastupa u jednom restoranu u Beču, nisam autom išao do stana gdje sam bio smješten, niti me ko pratio, budući da je smještaj bio blizu. Onda sam na jednoj dionici tog puta, iz svjetla ušao u mrak i samo me jedna ruka povukla. Osjetio sam da mi je neko zabio nož u leđa, ali bukvalno. I nastavili su da me bodu, ali srećom nisu došli do nerva, imao sma jake mišiće, jer sam tada trenirao. Krv je lila na sve strane. Kasnije su se pojavila još dvojica, nepoznatih ljudi. Naravno od šoka, niti sam vidio lica napadača, niti sam to mogao jer je bio mrak. Jedan me i udario bokserom u lice. Nakon toga su pobjegli. Ostavili su me da ležim u lokvi krvi. Ja sam skupio snage i popeo se do stana. Takav krvav i bolan, prošao sam sedamdeset stepenica. Kaput mi je bio natopljen krvlju. Nakon što sam ušao u stan pozvao sam jednu prijateljicu, koja je stanovala tu blizu i rekao joj ukratko šta se desilo. Kazao sam joj u tom momentu da najvjerovatnije neću preživjeri, i vjerovatno i ne biih da hitna pomoć nije došla zaista brzo – prisjetio se teških trenutaka Šaban Šaulić.
I gotovo 30 godina kasnije, Šaulić se sjeća tih momenata i brzine povratka u Beograd.
– Nakon što sam izašao iz bolnice odmah sam tražio da se vratim u Beograd, Gordana je bila na vezi non- stop i sa mnom i sa članovima orkestra koji su bili tamo. Njena podrška u tim trenucima oporavka, nakon što sam došao kući mi je izuzetno značila. Njegovala me. Naravno, ljekari su uradili svoj dio posla, ali ljubav, ljubav je smisao života – kaže kralj folka.
