Njeni prijatelji i porodica svjedoče da ni u jednom trenutku nije pokleknula od kada je, kao 13-godišnja djevojčica i perspektivna odbojkašica, u saobraćajnoj nesreći zadobila tešku povredu kičme zbog koje je u invalidskim kolicima, piše “Slobodna Dalmacija“.
Kažu da se nikada nije našla u situaciji da je joj drugi moraju davati snagu, već suprotno, ono inspirira sve oko sebe.
Od kada je u ruke uzela stolnoteniski reket, buni se kad joj završi trening, zbog čega je, kako sama priznaje, njena trenerica Mirela Šikoronja Ivančin doslovno mora tjerati s terena. Zbog toga ne čudi da ju Engleska paraolimpijska reprezentacija, koja najviše u Europi ulaže u parasport, već dvije i pol godine pokušava prisvojiti.
Prvi put je ponudu dobila 2013. kada ju je u Italiji uočio Slovenac Gorazd Vecko, glavni menadžer Engleske paraolimpijske reprezentacije i šef struke za stolni tenis. Tada je, naime, s Helenom Dretar Karić osvojila zlatnu ekipnu medalju na Europskom prvenstvu, ali i ušla među četiri najbolje svjetske igračice.
Dobila bi englesko državljanstvo i igrala za njihovu reprezentaciju. No, ona je to odbila, čak o tome nije htjela ni puno znati, jer za nju je presudno bilo što se tri godine nakon promjene državljanstva ne bi mogla takmičiti na evropskim i svjetskim prvenstvima.
Zaljubila se u Londonu
Anđela jako dobro zna što i kada želi postići u životu. Sada joj je prioritet raditi na igračkoj karijeri. Kada s njome završi, upisat će trenersku školu ili fakultet, da bi radila kao trenerica. Tada želi osnovati porodicu i imati djecu, najviše dvoje.
Naime, već četiri godine je u vezi s Kristijanom Vincetićem, također paraolimpijcem, u kojeg se zaljubila na paraolimpijskim igrama u Londonu.
Sigurna je da će za deset ili 20 godina otići na operaciju nakon koje bi joj se spojila leđna moždina koja je sada odvojena nekoliko milimetara i da će ponovno stati na noge. Možda jednog dana bude i na čelu Hrvatskog paraolimpijskog odbora i tada se sigurno neće dogoditi sadašnja situacija da nemaju niti profesionalnog stolnoteniskog trenera.
Jer njena trenerica je zaposlena kao glavni tajnik u Savezu invalida grada Zagreba. A upravo bi zapošljavanje trenera u Paraolimpijskom odboru omogućilo da ta osoba može tražiti igrače u Hrvatskoj, a više sportaša bi donijelo i bolje uvijete treniranja.
No, vratimo na ponudu Engleske reprezentacije, jer dobila ju je i Mirela Šikoronja Ivančin, zbog čega se Anđela bojala da će ostati bez trenerice.
– S obzirom na rezultate Hrvatske paraolimpijske stolnoteniske reprezentacije u zadnjih pet godina, Vecko je procijenio da je moja stručnost odlučujući faktor i da bi se dobro uklopila u njihov tim. Tada sam poziv odbila jer sam htjela završiti ciklus priprema za Rio 2016.
Smatrala sam da su sportski ciljevi s Hrvatskom reprezentacijom ipak važniji i vrjedniji od materijalne koristi. Sve se to isplatilo, jer smo u osvojili zlatnu pojedinačnu medalju (Sandra Paović) i prvu hrvatsku ekipnu paraolimpijsku srebrnu medalju (Anđela Mužinić i Helena Dretar Karić) – kaže trenerica.
No, pred Rio je uslijedio novi poziv iz Engleske. Anđela ga je ponovo odlučno dobila.
– To je odbijeno. O toj temi više nemam što kazati – jasna je Anđela.
Novinari ih konačno priznali
Ipak, Mireli bi Engleska bila izvrsna prilika u karijeri. Zbog toga se nećkala. No, onda su Anđela i Helena nedavno izabrane za najbolji ekipu u Hrvatskoj po izboru sportskih novinara. To je prvi put da su paraolimpijci uopće bili nominirani i da su konkurirali ostalim sportašima. Čini se da je to upravo to presudilo Mirelinoj odluci da ostane u Hrvatskoj.
– Anđela bi moj odlazak teško prihvatila, jer smo prije sedam godina kliknule i stvorile prekrasan porodični odnos pun poštovanja. No, ona je već izgrađena igračica i kvalitetna osoba, to je ne bi spriječio da dalje kroči prema vrhu. Zaslužuje ostvariti svaki cilj kojeg si je zacrtala. Smatram da u Hrvatskoj ima trenera koji bi s njome nastavili put prema svjetskom broju 1.
I onda je uslijedilo priznanje Sportskih novosti. Znate, ostankom gubim jedino materijalnu korist. Ali zato dobivam ono najbitnije – moje sportaše koje ljudi poštuju i priznaju da su istinski vrijedni toga čime se bave, te ponos što smo već sada ispisali povijest paraolimpizma u RH.
Uživala sam ih gledati kako stoje uz rame s Damirom Martinom, braćom Sinković, Sandrom Perković, Šimom Fantelom, Josipom Glasnovićem, Sarom Kolak, vaterpolistima… – kaže nam trenerica.
Proglašenje za najbolju ekipu Anđela zove pravim uspjehom
– Sama nominacija bila mi je šok. Sportski novinari su razumjeli koja je naša priča i način života, te su za nas zainteresirali javnost i pokazali im da smo mi sportaši kao i svi drugi, te da su naše medalje u rangu olimpijskih. Nakon toga smo očekivale pobjedu. Drago mi je što nas ljudi ne gledaju kao invalide u kolicima, već kao uspješne ljude u rangu s Damirom Martinom – priča Anđela.
Nakon Božića – pripreme
S vremenskom distancom priča o iskustvu iz Rija.
– Bilo mi je stresno. Dvije sedmice takmičenja, prvo pojedinačnog, pa ekipnog, morala sam biti na visokoj psihološkoj i motivacijskoj razini, i ne biti umorna. U podsvijesti nam je bila bar bronca, i kada smo ušli u polufinale s Korejom, totalno su se potrošile emocije. Znala sam gdje mi trenerica servira, ali nije bilo šanse da odreagiram. Nije mi bilo jasno kako ne mogu više. To je dosta utjecalo na naš otpor Kini, jer u finalu smo mogli puno boje. No, već u svibnju ćemo se opet susresti s njima na Svjetskom prvenstvu, ali prvo ponovo moramo proći Koreju – kaže Anđela koja godinama živi samostalno u Zagrebu.
Nakon Rija s momkom je ljetovala na jadranskoj obali. Nemojte misliti da im je trebala bilo kakva pomoć, iako su oboje osobe s invaliditetom. Imaju automobil koji je prilagođen njihovim potrebama i omogućava im potpunu samostalnost.
– Pa kakva tuđa pomoć. To meni ne treba. Neću nekog asistenta voditi sa sobom – jasna je.
To im je bio jedan od rijetkih odmora. Za nju, naime, nema Božićnih praznika. Od 26. do 30. prosinca je na pripremama u Opatiji. Jer već je krenuo četverogodišnji ciklus priprema za Tokio. U svibnju je Svjetsko ekipno, a u listopadu Europsko pojedinačno i ekipno. Za mladu Poljičanku nema stajanja.
Zbog povrede nije propustila ništa
Anđela veli da unatoč povredi kičme, nije ništa propustila u životu, ni ljubav, ni izlaske s prijateljima. Iskreno kaže da u odbojci možda ne bi imala rezultate koje ima sada kao paraolimpijka u stolnom tenisu. I na koncu, da kao izgrađena osoba koja zna što želi i koja ostvaruje uspjehe, ima bolji život nego mnogi mladi ljudi njenih godina.
Trenerica Mirela: Vaše splitsko srce je baš šašavo
– Anđela je čudo. Kad sam je prvi put vidjela imala je 15 godina i život mi je okrenula u totalnu pozitivu. Uz to, ona je najperspektivnija mlada sportašica u Europi i među pet u svijetu. Da je prihvatila ponudu, bila bi u paraolimpijskom centru u Sheffieldu i nastupala bi za englesku reprezentaciju. No, vaše splitsko srce skroz je šašavo – kaže njena trenerica, inače nekadašnja reprezentativka bivše Jugoslavije i Hrvatske.
Mirela je nakon završenog Kineziološkog fakulteta radila kao trenerica najboljeg ženskog kluba “Mladost” i pomoćna trenerica reprezentacije. Kada je rodila sina, odlučila je smanjiti putovanja i zaposlila se kao tajnica Zagrebačkog sportskog saveza osoba s invaliditetom.
Bez trenerskog posla je izdržala dvije godine, te je odlučila raditi s paraolimpijcima s kojima je osvojila 12 medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, te na Paraolimpijskim igrama. Dobitnica je ovogodišnje državne nagrade i najvećeg sportskog priznanja “Franjo Bučar” kao jedina trenerica čiji su sportaši u Riju osvojili medalje.
