“Moja prabaka ostala je udovica sa 27 godina, sama sa dvije djevojčice, maleni dječak joj je umro. Sa malim prihodima, teško su živjeli. Kada su primanja mala, treba biti veoma, veoma štedljiv, štedeti i mudro trošiti novac za vođenje domaćinstva. Ona je tako i radila. Tako je i živjela, piše stil.kurir.rs
A onda je vidjela u prodavnici te cipele.
Luksuzne, moderne, lakovane, sa visokom potpeticom. I kupila ih je. Na nozi su joj stajale kao salivene, kao rukavice. Kad je došla kući uključila je gramofon i malo igrala: dve godine pre toga nije igrala.
Dvije godine je vodila štedljiv život, preračunavajući svaku paru, nije imala baš veliku želju za životom. Tugovala je za mužem i dječakom. Cipele su bile veoma skupe, morala je da potroši sav novac. Sa užasom je mislila, kako će sa djecom da preživi, šta će biti sutra?
Ništa loše nije se desilo.
Pozajmila je novac, polako ga otplaćivala, sipala sebi malo manje supe, kćerkama davala meso. Jela je hljeb sa čajem, ali to joj nije bilo teško, jer je imala te divne cipele sa štiklom!
U tim cipelama je otišla na zabavu sa prijateljima. U njima je upoznala zanimljivog muškarca, godinu dana kasnije udala se za njega i prilično sretno živjela. Djevojčice su bile obučene i site, i obe su stekle visoko obrazovanje.
Iako je bio rat i svakojaki užasi, ali cipele, sjećanje na štikle je trajalo, ono se održalo! To je bila njena najradosnija uspomena!
I sa 90 godina, prabaka se sjećala kupovine tih divnih cipela i smijala se, prepričavajući mi u detalje taj uzbudljivi momenat…
Inače se rijetko smijala, život joj je bio surov.
I evo šta me je prabaka naučila – kupi sebi šta ti duša traži. Čak i ako novca imaš veoma malo. Pozajmi malo, uštedi, odloži kupovinu televizora ili namještaja, ili bilo čega.
I još nešto veoma važno. Neka kupovina može da spasi život i promjeni sudbinu, mada se bez nje može – kao i bez cipela sa štiklom. Uprkos tome – kupi. I nešto će se dobro desiti. I poželjećeš da živiš. I igraš uz muziku sa gramofona. I upoznaš nekog zanimljivog.
A zatim ćeš praunuci sa 90 godina pričati o štiklama… I ponovo se smijjati”.
