Iako su svi ukućani slijepi, u čišću i mirisniju kuću nije se moglo ući.
Nihada ističe da ona i muž imaju istu dijagnozu, bolest koja je dovela do toga da oboje oslijepe, a tu bolest naslijedila su i djeca. Oni od malena gube vid postepeno, dok u jednoj fazi u potpunosti ostaju bez vida.
“Odrasla sam na selu, moji roditelji tada nisu mogli da me šalju u specijalnu školu za slijepu i slabovidnu djecu, pa sam tek u 18. godini otišla u Derventu u školu za slijepe osobe “Budućnost”. Tu sam upoznala i muža”, prisjeća se Nihada, dodajući da je i on tek sa 16 godina krenuo u školu.
Ljubav iz školskih dana
Muž je, kaže, mlađi od nje, ali su se zavoljeli, te po završetku školovanja i vjenčali. Život su nastavili u Bijeljini, gdje su ih zatekle i ratne strahote sa tek rođenom bebom.
“Strašno je bilo nama slijepim sa bebom bježati, čamcem su nas prevezli na drugu obalu, pa u Srbiju i vozom u Mađarsku. Tu smo bili do 1996. godine, a godinu ranije dobili smo i drugog sina i vratili se u Bosnu”, kazala je Nihada koja sada živi sa mužem i mlađim sinom na Alipašinom Polju, a stariji sin se oženio.
Bilo joj je teško, prisjeća se, naučiti Brajevo pismo, a danas čita knjige, uči Kur'an, klanja svih pet dnevnih namaza, te ostaje dugo noću budna slušajući knjige koje uzima iz Biblioteke za slijepa i slabovidne osobe.
Ranije im je bilo lakše obavljati svakodnevne poslove jer je švedska organizacija plaćala asistenta koji im je pomagao šest sati tokom sedmice, što je nakon nekog vremena ukinuto.
“Teško je kada treba otići platiti račune, kupiti namirnice, otići doktoru. Mi slijepi nemamo obilježene staze za kretanje, nemamo zvučne semafore, a gdje su nekada i bili, uglavnom su pokvareni. Ne znamo raspoznavati novčanice, te su ljudi uvijek u prilici da nam naplate više. Imali smo raznih situacija”, priča Nihada.
Za svaki svoj korak, za svaku obavezu van kuće, oni moraju naći nekoga i platiti da im pomogne. Iako, ističu, je teško naći pouzdanu i povjerljivu osobu i pustiti je u svoju kuću i svoj život.
“Ima i divnih ljudi, priđu, pomognu nam da pređemo ulicu. Ne smijem se voziti gradskim prijevozom, jednom me je neki čovjek gurnuo i više nikada nisam ušla u tramvaj ili autobus. Teško mi je i orijentisati se. Ljudi automobile ostavljaju po trotoarima, a štap za slijepe je nedovoljan za prevazilaženje svih prepreka”, ističe Nihada.
Dok Nihada pripovijeda njihovu životnu priču, Hariz dolazi iz obližnjeg kluba penzionera.
“Hladno vani, ali volim prohodati. Družiti se sa ljudima, ispušiti cigaretu. Čuješ svašta, nasmiješ se. Usput svratim do trgovine ako šta zatreba za kuću. Radnice su ljubazne pa mi pomognu i daju šta mi treba, naplate, ali teško je kretati se ulicom. Ploče su popucale, automobili posvuda parkirani, u tome haosu štap nije dovoljan”, priča Hariz, te dodaje da je prije nekoliko dana pao u otvoren šaht, posjekao nogu i uz pomoć nekog prolaznika uspio ustati.
Ni obuća im, kažu, ne traje dugo, jer zbog pokušaja da se snađu u prostoru slijepi vuku noge, udaraju od pločnik, stubiće i sve druge prepreke na koje nailaze, nerijetko upadnu i u lokvu, a klizave i od snijega neočišćene ulice su im prevelik izazov. Za lakše kretanje bi im, smatraju, dobro došao zvučni štap koji sebi ne mogu priuštiti.
Stariji sin Nadir zasnovao je porodicu, u blizini roditelja sada živi sa suprugom, također slabovidnom osobom i troipogodišnjom djevojčicom Amnom.
Oboje rade u firmi TMP, Društvu za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica, po zanimanju su fizioterapeuti. I njih dvoje imaju genetski poremećaj, slabo vide, teško se samostalno kreću, dok je njihova djevojčica Amna rođena sa normalnim vidom, piše “Faktor“…
Pite i kolači
Oboje studiraju, a zbog nerazumijevanja i loših uslova za studiranje slijepih osoba na državnim fakultetima, studije su nastavili na privatnim.
Malenu Amnu čuva nana Nihada dok su roditelji na poslu.
Uz sve to Nihada uspijeva i skuhati, a uzgaja i cvijeće.
“Zajedno sa mužem čistim stan, napravim pitu, pravim kolače. A sve ove godine moju porodicu održali su ljubav i sabur u svim životnim situacijama”, zaključuje Nihada.
