Iskorak
Koliko ste danas, iz ove perspektive sretna i zadovoljna žena, pogotovo kada se osvrnete na sve što ste u dugogodišnjoj karijeri postigli?
– Ja sam u principu zadovoljna osoba i kada se dešavaju neke stvari koje znaju izmaći kontroli, jer nije sve što kažu naši stari u mojim rukama, nego je u rukama mnogih koji me okružuju, koji rade sa mnom. Naravno kada se pogleda sa neke druge strane Bog je taj koji odlučuje o svemu na kraju. Trudim se da nekako sve uklopim da uspijem posložiti stvari. Bitno je sve raditi sa ljubavlju, sa žarom, bitno je da sve što želimo uradimo onoliko koliko možemo, pa nekada kada neke stvari izmaknu kontroli, možda je to i bolje. Polazeći od istine koje moramo biti svjesni, moramo biti i zadovoljni i sretni, ali tek onda kad mi sve od sebe damo i uložimo. Onda se čovjek svakako osjeća sretno i zadovoljno i uživa u plodovima svoga rada. Ja mislim da ne mogu više, da sam dostigla vrh, počev od priznanja stručnjaka za moj rad, saradnika, naravno moje publike. Sretna sam i zadovoljna kada se osvrnem na sve što sam postigla u svojoj karijeri. To je zapravo i kruna, ali i suština bavljenja ovim poslom.
Je li u periodima sedamdesetih i osamdesetih godina na estradi bilo sujete, rivalstva, ljubomore među kolegama, kako ste Vi gledali na to?
– Tada u to vrijeme nije bilo, ili se ja ne sjećam. Možda u maloj mjeri pa tome nisam pridavala značajnu pažnju. Takvih trenutaka se zaista ne sjećam, mi tada jedni drugima nismo pripremali nikakve spletke. Sve nas je nosila ljubav prema muzici. Svi smo bili nošeni ljubavlju. Meni je recimo bilo bitno, da sam u okruženju gdje se čuje muzika, gdje se svira, pjeva i da nekako uspijem nadmudriti oca i majku da pobjegnem na probu u KUD na Vratniku, a sve uz pomoć mog rahmetli brata Smajla. On mi je uvijek bio podrška.
Prisjetimo se i saradnje sa Milićem Vukašinovićem i spoju rock-a i narodne muzike. Uradili ste nešto što je tada izgledalo nemoguće, a riječ je o snimanju pjesme ”Voljela sam voljela”?
– To je nekako krenulo spontano i to je iz perioda kada smo moj bivši suprug Muradif Brkić i ja osnovali diskografsku kuću ”Sarajevodisk”. Tada smo se uvezivali sa kolegama muzičarima. U to vrijeme je ”Vatreni poljubac” sa Milićem Vukašinovićem krenuo u osvajanje scene uz neku žestoku rock muziku. On je bio tada dio miljea tih kolega sa kojima smo sarađivali i radili. Na jednom od koncerta Muradif je čuo njegovu izvedbu pjesme ”Volio sam volio” koju je on pjevao na svojim koncertima, i njemu je to bilo zanimljivo. Predložio je Miliću da ja to snimim. Ja sam se naravno prvo malo iznenadila, ali Muradif je on znao da volim izazove i iskorake i da sam drugačija. Snimili smo pjesmu i pjesma je doživjela nevjerovatan uspjeh.
U to vrijeme doživljavate neviđen uspjeh sa narednim albumima i Vaša karijera kreće uzlaznom putanjom. Na određeni način i mirite publiku?
– Pa tako je. Krenuli su uspjesi. Mada sam ja tada bila premlada, čak nisam ni sebe upoznala dovoljno. Nakon te pjesme ”Voljela sam voljela” slijedi album ”Čežnja” i na toj ploči se sastaju najveći sarajevski pop i rock muzičari od pokojnog Bode Kovačevića iz Indexa koji je napisao naslovnu pjesmu, Milića Vukašinoviča, Gorana Bregovića, Slobodana Samardžića i drugih. To je ploča koja je bila klasični iskorak koji je pomirio sve stilove. Tada se dijelila pubilka na one koji vole sevdalinku i narodnu pjesmu i one koji vole rock muziku. Međutim, tada sa ovom pločom ja miririm publiku.
Tada se pisalo da ste zaradili velike novce za prelazak iz jedne u drugu diskografsku kuću. Je li to tačno?
– Nakon sljedećeg albuma krenula je velika euforija oko mene i svi su željeli da rade sa mnom. Tada sam otišla iz ”Sarajevodiska” u ”Jugodisk” i bio je to najveći transfer u istoriji diskografije.
U to vrijeme ste nedostajali svojoj porodici, djeci. Jeste li im uspjeli nadoknaditi te trenutke?
– To je bilo vrlo teško uskladiti i to vrijeme se ne može nikada nadoknaditi. To je nešto što je prošlo što je nedoknadivo, ali s druge strane sa tim žarom i ljubavi prema muzici ja sam vjerovatno bila nošena tim mojim željama da budem najbolja a s druge strane porodica je bila kompletna. Minela i Mirzad imali su tada oca, bila je tu moja majka rahmetli, sestra, Muradifova sestra, majka… Kuća je uvijek bila puna ljubavi, puna pažnje.
Ali Vas nije bilo tu?
Suđeno
– Ja sam tada bila neko ko kao pčela odleti sa cvijeta na cvijet i ponovno se vrati u svoju košnicu. Tako sam nekako živjela i čini mi se kada bi se opet rodila da bih isto uradila. Da se ne zavaravamo i ne lažemo, isto bi bilo opet. To je tako. Tako je od Boga i tako je suđeno.
Kako sačuvati sevdalinku, kao dio bosanskog digniteta?
– Sevdalinka se mora pjevati autentično, jer da se nije pjevala oduvijek autentično, ne bi ostala u ovom obliku do danas. Ona kao institucija sebe čuva.
Jeste li nekada razmišljalu sevdalinku i narodnu muziku zamijeniti zabavnim notama?
– O tome nisam nikada razmišljala. Sevdah je moja prva i vječna ljubav. Narodna muzika isto tako. Ja volim i pop muziku, volim svjetske velikane koji su proslavili rokenrol. Volim sve što dušu napaja, što oplemenjuje.
