Emina Karišik (foto: cure.ba)
Mirza i ja smo posjećivali ista mjesta dugo vremena. Društva su nam bila različita i rekla bih da smo imali odbojnost jedno prema drugom. Za njega sam bila manekenka kojih se uvijek bolje kloniti, a za mene je on bio “tatin sin” koji misli da sve u životu može riješiti novcem. Dakle, pozdravljali smo se, ali ništa više od toga. Prijateljica mi je čak jednom rekla kako bismo nas dvoje bili dobar par, odmahnula sam rukom uz komenatar da se to nikada neće desiti – počinje svoju priču Emina Karišik, sarajevska manekenka, koju je njen tadašnji momak Mirza Muhović ranio 01. aprila ove godine u hostelu “Feri” na Igmanu, gdje je Emina boravila kao aktivistikinja foruma mladih SDP-a.
Do danas su se o tom tragičnom događaju ispreplitala samo nagađanja. Zašto je Mirza pucao u Eminu, bilo je pitanje svih pitanja i nekoliko meseci nakon njenog ranjavanja. Čaršija je hranila dušu “vlastitom spoznajom” kako manekenke i “živahne djevojke” moraju dobiti svoje. Žene su pokazale da su jedna drugoj najveći naprijatelji, a za to vrijeme Emina je u fetalnom položaju gurala jastuk u usta u djevojačkoj sobi negdje na Velešićima, ne bi li od majke sakrila jecaj zbog stida i života koji joj se u jednoj večeri raspao u komade.
S Eminom sam se našla u “Londoner Pubu” za koji posljednjih mjeseci radi kao PR. Uživo je mnogo ljepša, bliža i toplija, nego na fotografijama. Tražila sam od nje da mi ispriča svaki pojedini detalj njihove veze, da ne preskače ništa, nadajući se da će kompletna priča baciti svjetlo na noć u kojoj se jedan momak, do jučer uzoran dečko, iz uzorne porodice – pretvorio u zvijer.
Ovo je cijela istina. Priča koja slijedi trebala bi biti obavezno štivo za sve djevojke, za majke koje odgajaju djevojčice, za majke koje odgajaju dječake.
– Pokušavam ti posložiti cijelu priču. Uglavnom, u trenutku kad sam mu po 100-ti put htjela reći da se ne igra sa mnom, otišla sam s prijateljima na put i vratila se u četvrtak, da bih u petak mogla na seminar koji je organizovao SDP forum mladih. Došao je u 11 sati navečer ispred moje kuće i ponovo agonija. Ja pričam kako više neću da igramo mačke i miša, on kaže ok, nećemo više zajedno. Onda mi pošalje poruku da pogledam klip “Kefalica” i djevojčicu koja govori šta je to simpatija. Ja se opet raznježim, opet sve zaboravim, prekršim svako obećanje koje sam sebi dala.
Toliko sam puta prekršila obećanje dato sebi da su mi prijateljice govorile da sam luda. A ja sam samo njega voljela, je li to bila greška? Ne znate vi kakav je Mirza kada smo sami – govorila sam im. Ta, mi bismo tada maštali o nekom malom Mirzi i maloj Emini. Uglavnom, prije nego sam otišla na taj put on je meni poslao sms u kojem stoji da se mi previše viđamo. Pa nisam ja osoba koju možeš staviti na tempiranje, onda me bolje pusti da ja svoj život nastavim. I kako rekoh, došao je ispred moje kuće kasno navečer i rekla sam mu rekla da me pravi “glupačom koja trčkara za Mirzom”. Ja to više ne mogu da podnesem.
Kako je to primio?
– Bila sam spremna da ne izlazim na mjesta gdje bih njega mogla vidjeti, ponudila sam mu da na neko vrijeme odem kod rodice u Austriju dok se malo ne smirimo oboje. Organizovala bih sebi život da ga lakše prebolim. Nije to prihvatio, želio je da pokušamo ponovo, da naglas izreknemo šta nam smeta jedno kod drugog… Govorila sam da neće ići, da će možda i trajati mjesec ili dva, ali da će me na kraju opet povrijediti. Insistirao je i ja sam rekla uredu – dajmo sebi još jednu šansu. U petak smo se normalno čuli, u subotu isto. Dogovor je bio da on dođe te večeri u hostel “Feri”, gdje se održavao seminar SDP-a kojem sam prisustvovala. Pitala sam odgovorne tamo je li prihvatljivo da mi dođe momak, oni su odobrili.
I kad je došao?
– Ma počeo je opet vrludati. Kao, ne može on doći, s društvom je. Pa hoće, neće. Navaljivala sam da se odredi, hoće li, ili neće – da bi na kraju rekao da ne može ostaviti društvo u kojem je i rekla sam – dobro. Naime, u posljednje vrijeme mi je smetalo što me zove u 3 ili 4 sata ujutro da izađem. Ja sam, naravno, bila toliko luda da sam i to uradila nekoliko puta, ali i toga je bilo dosta. Ugasila bih zvono, okrenula telefon i spavala. Tek ujutro vidim propuštene pozive. Prihvatljivo je da me zovne u 8 navečer da izađemo, a ne poslije ponoći. Pa ko sam ja njemu onda?
Uglavnom, njegova zadnja je bila da neće doći te večeri u “Feri”?
– Jeste. I prihvatila sam to. E onda je počela neka pjesma i ja njemu napišem poruku da je bolje da mi prekinemo… izmučena sam više tim igrama.
Koja je bila pjesma?
– Refren joj je “Teško je kad nekog voliš, a s njim ne govoriš…” (“Ostavljaš me samog” op.a), svirali su je tamburaši. Iskreno bilo mi je stalo da dođe, jer tamo nisam nikog znala osim rodice koja je došla sa mnom. Oko mene neki parovi i ja bih voljela da je Mirza tu. A on opet hoće-neće. I tad ja njemu napišem da ne mora nikako ni dolaziti. Sve je to trajalo možda do pola sata poslije ponoći.
Jeste li se poslije toga dopisivali?
– Ma mi smo stalno razmjenjivali poruke, svađali bismo se putem njih. Ali to bi bile dvije svađalačke poruke, a u trećoj se mirimo. Uglavnom, u jednoj od tih mojih poruka je stajalo da je dosta, da je najbolje da svako od nas nastavi sa svojim životom. Na što je on odgovorio: “Ovo ti nije trebalo”.
I šta se poslije dešavalo?
– Zabolio me stomak i otišla sam u sobu. On je počeo zvati, a ja sam smanjila telefon i pokušala zaspati. Kasnije je došla rodica u sobu da bi mi rekla da je Mirza počeo zvati na njen broj telefona. Nije me bilo briga, jer to je njegovo standardno ponašanje. Okrenula sam se na drugu stranu, da bi se ona ubrzo vratila i rekla da je on došao i da bih trebala sići da vidim šta hoće. U prvi mah bilo mi je drago što je došao. Mislila sam kako nije mogao izdržati da me ne vidi.
I ti si sišla u restoran?
– Da. Tad su dolje još bili pjevači koji su nas zabavljali te noći, dio ekipe iz Foruma mladih SDP-a… a on mi je bio okrenut leđima. Prišla sam mu i htjela da ga poljubim, međutim, po njegovoj reakciji shvatim da je ljut. U jednom trenutku on govori: “Nečija će majka večeras zaplakati”. Mislila da se on time obraćao jednom momku koji je bio u društvu i koji ga je nervirao. Tom momku sam rekla da je bolje da ide, da nervira Mirzu, koji je već popio previše alkohola. Znala sam kako ga smiriti u takvim trenucima. Pokušavala sam sve rastjerati u sobu, jer znam da ako ostanu i oni, da će on još više piti.
Koliko je tad moglo biti sati?
– Mislim da je tad već bilo dva sata poslije ponoći. Jednom sam otišla do sobe da uzmem tabletu, jer me stomak sve jače bolio. Sve se to dešavalo odmah kod recepcije u holu. Nastavili smo sjediti i on je tražio muziku. Portir ga je obavijestio da se zabava privodi kraju. Mirza je ustao i otišao do fiskalne kase i udario tako jako šakom da su dugmad na kasi sva poispadala.
Jesi li vidjela da nosi pištolj?
– Iskreno, nisam. Nikada prije ga nije nosio, barem kad je sa mnom izlazio. Znao je da ne volim oružje, a ni on nije tip muškarca koji je vazda s pištoljem. Počeo je sam sebi sipati piće. Moja rodica je predlagala da odemo do naše sobe i da tu sjedimo… eto sramota je bilo više da nas ljudi gledaju u tom holu. Mirza nije htio. Rodica nas je napustila, jer bilo je kasno a mi smo ujutro imali zakazan seminar. U tom času je počela najsnažnija mećava koji sam ikad vidjela. Prvo kiša, pa oluja, na koncu i snijeg. Govorila sam Mirzi da ostane tu i prespava. Još je bilo praznih soba od ljudi koji nisu spavali tu, već se vratili u grad s namjerom da ujutro dođu na seminar.
I on nije htio?
– Ne. Ponudila sam mu da ja odem s njim do Sarajeva da tamo prespavamo, jer mogla bih ujutro nazad, imali smo organiziran prevoz. Ništa on na to moje. Samo bi me pogledao i odmahivao glavom kao u nekoj nevjerici. Nadala sam se da će onda otići sam.
Koliko je to trajalo?
– Pa možda sat i po, dva. Onda sam otišla do WC-a u prizemlju. Kad sam se vratila, on je zagalamio: “Gdje si to bila?” Objasnim mu da me boli stomak, da sam išla u WC, da više ne mogu tu da se smrzavam i sjedim, kažem mu da je bolje da odemo u neku sobu i lijepo spavamo. “Lezi, ili idi” – rekla sam mu. Kaže on meni da nema šanse, da on još pije i nazdravlja s tim momkom. Njega taj momak pita jesam li mu ja djevojka, on odmahuje glavom i kaže – “Nije!” Momak mu kaže da me onda pusti da idem spavati, on ne da. Kaže: “Neka je tu”. Onda sam su prišla, zagrlila ga, molim ga da ide, ili ode spavati… ljudi će se čak početi buditi, sramota je… Neće on. U neko doba, pomislim kako će on ubrzo ići, jer više nema ni šta da se pije i odem do sobe da uzmem ključ od cura i još im kažem da ću se brzo vratiti, jer Mirza želi da ide.
Ali on nije to želio?
– Po baksuzluku ostavim i telefon u sobi, vjerujući da ću se vratiti za dvije minute dok njega ispratim. Kad sam se vraćala, vidim kako on stoji na izlazu s ovim momkom i mislim kako je dobro jer nije ni shvatio da me nema, kako ću se odmah moći povući do sobe, ali nisam otišla već stajala na stepenicama i izvirivala. Čujem njega kako se dere: “Gdje Emina?” Govori onaj momak da ne zna. Tad je već bilo možda šest sati. Izađem ja, a on zagalami: “Gdje si to bila, od sada, pa ubuduće kad te ja zovem ima da se javiš”. Promrljam mu da sam pila tabletu… i ne znam… to je bio trenutak kada je on izvadio pištolj i prslonio mi na glavu.
Na glavu?!
– Jeste. Ja sam, dakle, ukopana i samo čujem škljocanje. Četiri škljocanja sam čula dok mi je pištolj bio prislonjen na glavu. I on ljut… vadi šanžer, nešto trese pištolj i konačno opali. Prvi metak mi je prošao pored stomaka a drugi je pogodio nogu. Bila sam prestravljena. Samo sam uspjela govoriti: “Mirza, šta ti je, šta to radiš…” Zazujalo mi je u ušima, ali nisam osjetila nikakvu bol. Samo sam vidjela krv na nozi… i joj, kakva sam sam ja glupača bila… ja se zabrinula za njega, ja njega pipkam po licu, prsima, sva u strahu da je on sebe ranio. Zamisli!
Ako sam te dobro shvatila, on je pokušao tebi pucati u glavi ali pištolj je zakočio?
– Ne znam. Ja sam samo čula škljocanje. On se naljutio, izvadio šanžer, pa ga ponovo vratio na mjesto i tek onda je uspio opaliti.
Pa kad si shvatila da si ranjena?
– Krv mi se počela slijevati niz nogu i osjetila sam toplotu, tek tada sam shvatila da sam pogođena. Pogledam mu u oči i govorim: “Mirza, ranio si me…”, a on nikako ne gleda u mene, pogled mu luta okolo i opet poteže pištolj na mene, gađa me u stomak… Tad sam vrisnula i on se trznuo i popeo se na prvi sprat i rekao da sad zovem policiju ako smijem. Sjurila sam dolje, gdje je bio taj momak koji je svjedok u sudskom procesu… i ne znam šta sam radila. Mislim da je momak htio da ga obuzda, ali nije išlo. Momak mi je rekao da bježim gdje znam. Gore je sve u staklu, ne znam gdje da bježim a da me on ne nađe. Vani je mećava, gdje ću takva ranjena.
Tad te već vjerovatno boljela noga?
– Ne, nimalo. Osjetila sam samo toplo niz nogu od krvi koja se slijevala. Pokušavala sam pobjeći. U tom dijelu mogla sam birati između ženskog, muškog i WC-a za invalide. Samo se ženski mogao zaključati, ali samo Bog me spasio da tamo ne odem. Odlučim se za WC za invalide. Stanem iza vrata. Nema suza, samo jecam… poklopila usta da me ne čuje kako jecam… i čekam. Čujem repetiranje pištolja, njegove korake i glas. Ništa više.
U tom trenutku sam se pomirila da sam mrtva. Čujem ga kako je lupio s nečim da se otvore vrata ženskog WC-a i tamo ispucava dva metka. I onda nastrašniji trenutak… ja začepila usta rukom i gledam na pod i vidim njegovu sjenu kako zaviruje u wc u kojem sam. U tom trenutku pomislila sam na svoju mamu i zamolila Boga da mi oprosti gdje sam griješila. Međutim, tada momak koji je vjerovatno vidio da sam ušla u taj WC, zovnuo ga je da dođe na drugu stranu da njih dvojica, kao, zajedno pogledaju gdje sam.
Kako je rana na nozi napredovala…
– Kad su se njih dvojica odmakli, ja sam skinula pojas s ogrtača u kojem sam bila i svezala nogu iznad rane. Tu sam provela narednih 20 minuta. Ali već mi je bilo loše, noga mi je gorjela… Osluškivala sam, ali više ništa nisam čula. Nadala sam se da je otišao. Htjela sam se popeti u sobu kod rodice, ali već na prvom spratu sam čula njegov glas. Počela sam se vraćati nazad, ali nisam smjela ponovo u WC. Na jednim vratima je pisalo “Sala za rekreaciju”…opet ga čujem kako me doziva i repetiranje pištolja. Osjetim da mi se približava. Pokušam ući na jedna vrata, zaključana, pokušam na druga, isto tako. Već se vidim kako me pogađa u potiljak. (Opet su je zalile suze, glas joj druhti…). Opet sam se pomirila da me više neće biti. Nemoćna sam. Lupam sumanuto na svaka vrata. Na dnu hodnika vidim još jedna koja su bila zadnja moja šansa.
Kuhinja?
– Bilo je mračno. Ne znam gdje sam. Kasnije sam shvatila da sam bježeći od njega iz jednog dijela hostela došla skroz u drugi, gdje je kuhinja. I dalje čujem njegov glas. Sjećam se da sam zapela za neke gajbe. Imam osjećaj da je on, ipak, iza mene. Kad sam ušla u kuhinju, vidjela sam ključ s unutrašnje strane i tu sam se zaključala. Osjećala sam se makar malo sigurnije, ali vrata su bila prozirna. Izvirujem, ali čujem ga još kako priča. U jednom trenutku mi se učinilo da me vidio. Ne znam gdje da se sakrijem u kuhinji. Vidim veliku kantu za smeće, izvučem je… već mi postaje hladno… uzmem krpu koja je bila na kafe aparatu, stavim je ispod sebe i povučem kantu. Tako da sam se skrila nekako iz nje.
Pa koliko je prošlo vremena od ranjavanja dok se agonija nije prekinula, dok nije došla hitna pomoć ili policija?
– Pa oko dva sata. Tek u toj kuhinji počeh plakati, ali nisam smjela puno jer se bojim da će me čuti. Ne znam koliko je sati, nadam se da će doći kuhari. Onda skontam da više ne mogu da se krijem da ću izaći pa šta bude. Kroz staklo vidim portira. Polako mu kucam, ali me ne čuje. Najzad se okrenu prema meni i kaže da su zvali policiju, ali da je bolje da ne izlazim dok oni ne dođu. Pitao me kako sam, a cijela istina je bila da ne znam kako sam. Čak sam mislila da sam dva puta ranjena.
Zašto je policiji i hitnoj pomoći trebalo tako dugo da dođu?
– Mislili su da je prvoaprilska šala. Tek kad su nazvali drugi put i opisali šta se dešava i ko je tu u hostelu, onda su krenuli.
Jesu li Mirzu odveli prije nego što su tebe iznijeli?
– Ne. Prvo su došli do mene, a potom je policija njega privela.
Jesi li vidjela Mirzu kada su ga izvodili?
– Nisam.
Šta se poslije dešavalo?
– Stavljanje drena, parafinska rukavica, davanje izjave… Doktorica mi je rekla da muškarci plaču kad se stavlja dren, ja nisam osjetila bol. Nisam spavala cijele te noći. Noga me je počela boljeti tek kasnije. Kod kuće su mi odmah počeli dolaziti prijatelji, došla je i njegova rodica. Pita me šta se desilo. Ne znam – rekla sam joj.
azra
