Goran Bregović (foto: Cure.ba)
“Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad”, dodao je Bregović, ovogodišnji dobitnik nagrade “Isa-beg Ishaković” u kategoriji umjetnost, koja mu je uručena na manifestaciji u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Istakao je da je značaj tog priznanja prvenstveno u tome što je apolitično, a govorio je i o novim projektima, aktuelnoj turneji, ali i mentalitetu ovdašnjih ljudi.
NN: Kažete da je Vaša muzika radosna, da uveseljavate ljude i da ste sretni što ste za takvu vrstu umjetnosti dobili nagradu. Smatrate li da je na ovim prostorima mnogo i dosta tuge?
BREGOVIĆ: Nažalost, žiri, ali i većina ljudi umjetnost doživljavaju kao nešto sumorno, teško, tužno, tako da je ovo zaista presedan, jer nikada nigdje nisam bio gdje je neko jednu ovako ozbiljnu nagradu dao muzici koja se raduje. Vrijeme je da se to promijeni.
Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad. Vrijeme je da se to promijeni, kaže Bregović
NN: Muzika bi trebalo da bude svojevrsna terapija. Koliko se trudite da Vaša muzika ima takvo dejstvo?
BREGOVIĆ: Te teške teme na ovim prostorima nikada nisu otvarane, posebno teme pedofilije. Ljudi u svijetu o tome govore, a kod nas se o tome šuti, kao da toga nema. Muzika u svakom slučaju može dosta toga olakšati, ako ne promijeniti.
NN: Koliko muzika može povezati ljude?
BREGOVIĆ: Može, jako mnogo. Svjedok sam toga, jer gdje god da sam svirao ljudi su me razumjeli, odgovarali su pozitivno oni, bez obzira na pol, naciju, vjeru i rasu, bili su povezani na mojim koncertima. Međutim, muzika nije ništa važno, nije hrana, nije zrak, nije seks… muzika je, kao što kaže onaj babo iz filma “Sjećaš li se Doli Bel”, k'o sol, može i bez soli, ali je malo bljutavo. Nauka kaže da je muzika prvi ljudski jezik. Ljudi su pravili muziku prije nego što su počeli da govore, prije nego što su imali politiku, vjeru i prije bilo čega drugog. Muzikom se ljudi tako lako sporazumijevaju, ali, nažalost, ona nema moć kao artiljerija.
NN: Živite u različitim gradovima, najčešće na relaciji Pariz – Beograd, dobar dio života ste proveli u Sarajevu. Gdje je, zapravo, Vaš dom?
BREGOVIĆ: Živim na relaciji Beograd, Sarajevo, Zagreb, to je moja emotivna domovina. Nisam siguran koja je tačno definicija doma. Proteklih godina sam nekako uvijek bježao u Pariz, ali tamo ne mogu da radim. Moram da budem na ovoj relaciji koju sam pomenuo kako bih mogao da funkcionišem. Nekako je moje najprirodnije stanje kada se seljakam.
NN: Jednom ste izjavili da ste se lako snašli u Parizu jer ste tamo bili anonimni. Da li Vam je zaista bilo lakše da počnete od nule?
BREGOVIĆ: Najljepši je početak. Imao sam sreću da sam morao da počinjem dva puta, što smatram najljepšim i najvažnijim događajima u svome životu.
NN: Zbog ove nagrade ste otkazali koncert u gruzijskoj prijestonici Tbilisiju, ali će te, vjerovatno, nastaviti svoje aktivnosti?
BREGOVIĆ: Imam turneju koja traje od aprila do novembra. Izlazi mi nova ploča, pa mi je ova turneja dosta teška i naporna.
Ističe da se muzikom ljudi lako sporazumijevaju, ali da ona, nažalost, nema moć kao artiljerija
NN: Znači, radite nešto novo? O čemu je riječ?
BREGOVIĆ: To je drugi dio moje ploče “Alkohol”, prvi dio je izašao prije godinu i nešto. Drugi dio nosi naziv “Šampanjac za Cigane” i on je kao jedna mala reakcija na taj pritisak koji imaju Cigani u Evropi i koji je meni nepodnošljiv. Tjeraju ih iz Italije, tjeraju ih iz Francuske, pale im kuće po Mađarskoj, biju ih po Srbiji i Rumuniji… tako da je ovo neka moja mala logična reakcija na to što se želi reći o Ciganima – da su oni problem ovome svijetu. To nije tačno! Cigani su uvijek bili talenat ovog svijeta. Malo je ozbiljnih kompozitora u istoriji koji nisu bili pod uticajem, ili, ako ništa, impresioniranih neobjašnjivim ciganskim talentom, a među tim kompozitorima sam i ja. Na ovaj album pozvao sam u goste Cigane koje ja volim, za koje mislim da su ostavili traga u popularnoj kulturi.
NN: Kroz svoju muziku pokazujete izuzetan osjećaj za manjine što je rijetkost na ovim prostorima.
BREGOVIĆ: Teško je, mnogo toga mi ovdje još treba da naučimo. Zbog toga ja stalno bježim u Pariz. Tamo su bježali ruski pisci, španski, skandinavski slikari. Kultura Pariza je kultura stranaca, dok mi naučimo da smo profitirali time što je neko došao, na primjer iz Sandžaka, Afrike, biće nam potrebne godine. Sjećam se da je prije rata na ovim prostorima bila Akademija za pilote i bili su tu ljudi iz nesvrstanih zemalja i među njima svega četiri crnca, koja su imala “tarabu” u svim diskotekama, nigdje ih nisu puštali. Mi smo užasni rasisti. Slaveni su užasni rasisti. Imam to isksutvo i iz Sarajeva. Slaveni su inače takvi zato što su se malo miješali sa drugima. To je nešto što mi treba da naučimo!
Koncert u Banjaluci
NN: Vaša turneja je u toku. Da li će Banjaluka imati priliku da Vas vidi i čuje?
BREGOVIĆ: Nadam se da hoće. Nekako malo sviram kod nas. Ove godine i nekako, a prošle godine sam imao 140 koncerata, a svega pet koncerata na teritoriji bivše Jugoslavije. Žao mi je, ali šta ću! Neki dan me neko zvao iz Zagreba. Iduće godine ću vjerovatno svirati nekoliko velikih koncerata sa muzičarima koji su mi gosti na ploči i volio bih da bar jedan od koncerata bude na ovim prostorima.
cure.ba