Ilustracija (Foto: arhiva)
U državi koja je navikla na vladavinu političke podobnosti, nezavisno od ideološkog predznaka, u kojoj se stručnost baš nešto i ne cijeni, ništa novo, reklo bi se. No, zato “nešto novo”, odnosno pravu vijest, predstavljaju primjeri poput onog Splićanke Vanje Kasalo, inače psihijatrice, koja dobro zna zašto mladi medicinari odlaze iz Hrvatske u kojoj su se školovali, ali i zašto bi se trebali vratiti. Dakako, Vanja pritom prije svega govori o sebi i svom suprugu Kristijanu, ne želeći nikome dijeliti lekcije, piše “Slobodna Dalmacija“…
No, upravo je i zato njezina priča itekako zanimljiva. A valjda će zamisliti i odgovorne za budućnost zdravstva u Hrvatskoj… Dok još nije prekasno.
Vanja je u neku ruku bila “prvoborac” liječničkog pečalbarenja jer je otišla u Norvešku još 2004., dakle puno prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Samim tim, pred njom je bilo i više prepreka, više zahtjeva za ostvarenje sna o sigurnijoj egzistenciji.
“Tada je bilo puno teže. Uz vrhunsko poznavanje jezika, tražilo se od nas da prođemo i test poznavanja medicinske terminologije na norveškom. On se organizuje jedino u Oslu, i to samo dva puta godišnje, tako da je trebalo “upasti” baš u taj ciklus i sve podrediti tome”.
Test odanosti i ljubavi
Da li ste imali ikakve veze s Norveškom prije nego što ste tamo otišli? – pitamo.
“Majčina prijateljica iz djetinjstva koja je dugo godina živjela u Norveškoj jednom je prigodom posjetila Split. Ona je toplo i s ushićenjem govorila o toj sređenoj zemlji. A i nisam se bojala izazova. Na prvoj godini fakulteta sam imala 5.0 prosjek ocjena, odlična sam učenica bila i u jezičnoj gimnaziji, vjerovala sam u sebe, završila sam studij za pet godina i devet mjeseci, kraće nije ni moglo. Bila sam i motivirana. Jezik sam inače svladala za neka tri mjeseca. Norveška je, pogotovo u to vrijeme, važila za uzor-državu po pitanju standarda, na svjetskoj razini, ne samo u Europi. Kad sam čula da im nedostaje liječnika, to mi se učinilo kao atraktivna prilika. Bili smo mladi, kod nas se teško dolazilo do specijalizacije i odlučili smo nešto učiniti za sebe”, kazuje Vanja.
Za samu mogućnost zapošljavanja na krajnjem sjeveru Europe čula je od kolega. U to vrijeme su Vanja i njezin suprug Kristijan, također psihijatar, radili u Glamoču, u susjednoj BiH, u tamošnjem Domu zdravlja. Zašto Glamoč? Jer im se otvorila prigoda da žive i rade zajedno, a kao friško oženjeni par nisu se htjeli razdvajati zbog eventualnog posla koji sigurno nisu mogli birati. Dobra strana tog angažmana, prvog “daleko” od kuće – iako se u međuvremenu pojam udaljenosti, kako vidimo, ponešto i relativizirao u ovoj priči – leži u tome da je suprug, dok je Vanja učila i odlazila obavljati “papirnati” dio transfera u Norvešku, mogao “pokrivati”, tj. “uskakati” u njezine smjene. Svjesna je i Vanja da to baš i ne bi bilo tako lako moguće da su u to vrijeme radili u odvojenim zdravstvenim ustanovama ili u nekoj većoj bolnici, poput, recimo, splitske.
“To je bila avantura za sebe. Ali i test ljubavi, ako hoćete. Test međusobne odanosti, ali i odanosti profesiji. Prepušten si sam sebi, moraš pomoći ljudima s vrlo ograničenim sredstvima, a mlad si liječnik, bez velikog iskustva. Kristijan je radio dvostruke smjene, a ja sam išla na ispite, tečajeve, odlazila avionom u Oslo, polagala njihov nostrifikacijski ispit s devet predmeta. Nije to bio mačji kašalj, ali samo otamo sam mogla “nestati” i šest tjedana proboraviti u Oslu. Sve skupa, to je potrajalo negdje oko godinu dana. Polaganja su bila u seriji, sretna sam što sam sve uspjela isprve položiti, jer da sam pala neki ispit, sve bi se otegnulo. Morala bih čekati nove ispitne cikluse. A trebalo je ponovno položiti neke ispite, radiologiju, društvenu medicinu, set ispita koji su bili namijenjeni liječnicima koji dolaze izvan EU-a, što je s nama tada bio slučaj. Dobila sam na koncu licenciju, i iz Hrvatske počela tražiti posao”, prisjeća se naša sagovornica.
A tražiti posao s tolike udaljenosti izgledalo je kao gotovo nemoguć zadatak…
“Poslala sam nekih 40 molbi, i na koncu dobila posao na Psihijatriji u mjestu Gjøviku, sat vremena vlakom od Osla, uz veliko jezero. To je značilo da mogu zatražiti dozvolu boravka i početi rješavati papirologiju. Na osnovi dozvole za rad, uspjela sam “povući” i supruga, koji je otamo mogao polagati sve to što sam ja prethodno položila. Sve to danas, kad smo u EU-u, ne treba obavljati! I zato me nekako posebno pogodilo kad mi je, nakon slijetanja iz Norveške, u ruke dospio glasnik Liječničke komore u kojem je crvenim slovima dominirao naslov “60 posto hrvatskih liječnika želi ići vani”.
Ispada da smo sada suprug i ja opet protiv nekakvog trenda, nakon što smo 12 godina intenzivno radili u inozemstvu, promijenili četiri norveške županije, gdje smo na koncu dobili i djecu i etablirali se. Stariji sin je rođen 2007., tad smo se već preselili u Arendal, jer smo morali ponoviti i staž, među ostalim, iako smo u Hrvatskoj odradili i staž i državni ispit za dobivanje licencije. Mlađi sin imat će skoro pet godina. On je rođen u Kristiansandu, gdje se nalazi druga najstarija psihijatrijska bolnica u Norveškoj, i gdje smo suprug i ja odradili petogodišnju specijalizaciju.”
Razlike su kao dan i noć
Čekajte, nisu vam ni staž priznali?
“Godinu i pol smo morali odraditi staž, ali brzo smo se uvjerili i zašto. Tamo je to posve drukčije koncipirano. Pola godine radiš na kirurgiji, pola na internoj, a pola samostalno u općoj praksi, u distriktu. To je i dosta zanimljivo iskustvo. Kod nas stječemo dobro teoretsku podlogu, ali se ne polaže toliko na praksu, to je temeljna razlika u odnosu na Norvešku. Radila sam mnoge stvari koje kod nas nisam nikada, recimo sternalnu punkciju, kolege liječnici će znati o čemu govorim. To kod nas ne radi ni specijalizant interne na prvoj godini. Bace te tijekom stažiranja u dežurstva, u vatru, doslovno. Dobiješ svoga pacijenta i radiš, konzultiraš se po potrebi. I usto uredno dobivaš svoju plaću.”
Vjerujem da tu nije kraj “iznenađenjima” na koje ste naišli u norveškom zdravstvenom sustavu?
“To je bio susret s modernom medicinom. Kirurške dvorane s nadtlakom… Već te 2004. me dočekao digitalni žurnal, dakle, sve se diktira i sve se potom dokumentira. Jako se pazi i na prava pacijenata, što znači da nitko bez dobrog razloga ne može doći do informacija o pacijentu. Ti kao liječnik na odjelu ne možeš vidjeti što je tvoj kolega napisao o nekom pacijentu, odnosno možeš, ali sve trebaš dokumentirati, argumentirati svoj razlog, koji ostaje kao trag u sustavu. Evo, čujem da se kod nas spominje opet e-recept, što je u Norveškoj odavno normalno. Liječnici opće prakse su također odavno digitalizirani. Pri tome mislim da pacijentov journal-karton koji je u digitalnoj formi, kao i recepti. Puno se ulaže u usavršavanja, puno se putuje… Onda, svaki specijalizant dobije svoj vlastiti ured.”
Je li upravo u vašoj specijalizaciji, u psihijatriji, razlika posebno vidljiva?
“Da, razlike dvaju sustava su kao noć i dan. Jako puno resursa se koristi u obrazovanju i liječnika, ali i neliječničkog personala. Od terapeuta do specijaliziranih sestara, svi idu na tečajeve, gdje dolaze i predaju svjetski stručnjaci, nobelovci, ljudi iz Svjetske zdravstvene organizacije. Specijalizacija traje pet godina, dosta se polaže na moderne trendove u tehnikama psihoterapije.”
Privatna praksa
Netko će nakon svega kazati, pa dobro, zašto ste se nakon takvih profesionalnih iskustava odlučili vratiti u Hrvatsku, makar i u “svoj” rodni Split?
“Dobro pitanje. Dvanaest godina nije malo. Osjećam se kao netko tko se u karijeri ostvario, tko je puno naučio i sada to mogu primijeniti ovdje. Ima, naravno, i privatnih razloga. Nedostajala mi je Dalmacija, Split, Mediteran, život među “našim ljudima”. Možda to zvuči banalno, ali i djeca su nam takvog uzrasta da je bilo – ili sad, ili vjerojatno nikad. I ovako je starijem sinu bilo teško prihvatiti selidbu. Ali, sad smo tu, trebalo se pripremiti i za školsku godinu.”
A vi, jeste li našli posao?
“Iskreno, ne vidim se u našim bolnicama, pokušat ću nešto u privatnoj praksi, ovdje u Splitu, to je zasad još na razini planova. Ali, planiram biti “sam svoj šef” i iskoristiti znanje kako bih pomagala ljudima. Pomalo se bojim papirologije, priča o birokraciji, ali ne želim biti unaprijed negativna – kazat će sa smiješkom naša sugovornica, koja na trenutke miješa norveški i hrvatski. Nije malo 12 godina…”
haber.ba
