Ilustracija (Foto: arhiva)
“Moja pratetka Zorka krajem pedesetih godina prošlog vijeka fatalno se zaljubila u dečka iz susjednog sela. Ona je bila fazon mene, za ljubav dajem sve, od*ebite tradicijo, običaji, od*ebite susedi i rodbino.
Spletom tadašnjih nesretnih okolnosti on je morao da pobjegne u Australiju. Složio joj je paćeničke fazone: Zorka odlazim, vratiću se po tebe, čekaj me, ne udaj se, ne rađaj sinove fukari.
Zorka je ‘ladno odgovorila: Ja ću doći za tobom.“
Priča meni to moja pratetka Zorka prije nekoliko godina, sjetim se toga slučajno večeras i meni u glavi moj poslednji dejt. Imam 25 godina, mobilni, Viber, Facebook, WhatsApp i sva ostala čuda koja omogućavaju da se Dragi i ja dogovorimo kad ćemo, šta i gdje. I dogovaramo se čitav dan, gdje ćemo, šta ćemo, šta će on da obuče da ne bi bilo ko zadnji put (on u trenerci, ja u haljini) i sve ostale boljke koje zamaraju današnji svijet. Ali to nije poenta ove priče.
Tetka Zorka ima 17 godina. Polupismena je djevojka u duvanjskom selu. Pokupi ono malo stvari što ima, pješke ide do grada, pa autobusom, pa vozom, pa brodom putuje tri mjeseca. Bez mobilnog. Bez Vibera. Bez Facebooka. Bez tačnog dogovora. Ona je jednostavno rekla da će doći, a on je jednostavno rekao da će je čekati tamo.
Nepismenost. Odjeća seljanke. Autobus. Voz. Brod i pučina tri mjeseca.
I bili su zajedno skoro 60 godina.
On ju je jednostavno čekao, i ona je jednostavno otišla za njim.
Da li je takva ludačka ljubav izumrla? Šta nam se to događa? Ko je nama iskomplikovao živote?
Zašto završavamo u brakovima bez ljubavi, a u ruci danas držimo čitav svijet? Zašto završavamo u vezama gdje se ljubav samo priželjkuje, u kojima se samo trudimo da zavolimo nekoga?
Zašto ostajemo s onima koji nas gaze i varaju? Zašto lažemo o plodnim i neplodnim danima? Zašto pravimo djecu da bi zadržali djevojku ili dečka?
Zašto ostavljamo one koje volimo zato što su na lancu ishrane ispod nas?
Zašto ponižavamo one koji nas vole?
I glavno pitanje, koje mi ovih dana i naročito ovih noći, ne izlazi iz glave: Zašto danas kad imamo mobilni, Viber, Fejs, auto, 50 eura za autobusku kartu, slobodu kretanja, slobodan vikend mi nemamo hrabrosti da odemo tamo gdje želimo? Zašto nemamo hrabrosti da ostavimo sve što imamo za ljubav, i zašto nikad nismo sigurni da nas ta ljubav stvarno čeka?
Nemam pojma.
Ali znam da je svijet ovako ružno mjesto samo zato što prečesto nemamo hrabrosti da nekome kažemo: “Čekaj me, doći ću po tebe.” Zato što nemamo hrabrosti ni da čekamo ni da odemo.
Garantujem vam svojim životom, svijet je ogavno mjesto zato što ljudi više nemaju hrabrosti za ludačku ljubav.
Dugo nisam vidjela tetku Zorku, ali dobro pamtim šta mi je tada rekla na kraju priče: “Sine, u svemu je dozvoljeno biti kukavica, osim u ljubavi. U ljubavi ne budi kukavica, i nikad ne voli kukavice”.
haber.ba
