Foto:avaz.ba
Otkud pištolj
Konjicija je za ”Dnevni avaz” otvorio dušu i bez dlake na jeziku pričao o svemu. Priču je započeo posljednjim belajem koji ga je snašao.
– Meni je taj pištolj naštiman. Tako ti je to, neko te pita da mu posudiš 100 KM, ti mu ne daš, on sazna da si nabavio pištolj, prijavi te policiji, a ljudi rade svoj posao. I neka rade, da ih nema, otimali bi nam tanjire ispred nosa. Prenoćio sam u policiji i sada čekam šta će biti. Pištolj sam kupio da bih se zaštitio od divljači, jer sam često u šumama, planinama i divljinama – kaže Konjicija na početku razgovora za naš list.
Nažalost, to mu je u ovom trenutku najmanji problem. Konjicija kao da je pretplaćen na belaje. Njegova djevojka Samra, odnosno supruga, kako je sam oslovljava, a s kojom je od izlaska iz zatvora i vođenja novog života, teško je bolesna i nalazi se na liječenju u Sarajevu. Rusmir kaže da mrzi biti u Sarajevu, gdje su ljudi ljubomorni na tuđi uspjeh.
– Što više upoznajem ljude, to više volim životinje. Često kažem nema ljepše zemlje od Bosne, a glupljih ljudi od Bosanaca. Jedva čekam da se vratim u raj. Na Boračkom je najveći zagađivač roštilj. Ovdje su svi ljudi “ozračeni u glavama” i treba im kolektivno liječenje. Sreća, “moja hidrocentrala” (glava, op. a.) radi uvijek punom parom – govori dalje.
Upadamo s kratkim pitanjem ”šta je s drogom”, a njegova prva riječ je – ”muka”! Pali cigaretu i nastavlja…
– Šta da vam kažem… Drogirao sam se 30 godina. Kad uđete u tu mašinu, teško je… Pokušavao sam sve i svašta, sanjao sam da sam se skinuo s droge, išao sam na liječenje i u Beograd. I ništa. Sve do odlaska na robiju u Zenici. Sebi tada kažem, ili ćeš krepati ili ćeš se izvući. Izabrao sam ovo drugo. To su muke Božije, 65 dana nisam spavao! Svjedoci su mi Bog i stražar koji je bio ispred ćelije. To kroz šta sam prošao ne bih poželio ni Karadžiću! To se riječima ne može opisati. Pitaju me šta je recept uspjeha, a to je inat. Mladima bih poručio da se klone kafana i partija, jer im ništa dobro neće donijeti. I da, neka se klone glupih ljudi – poručuje Konjicija.
Tvrdi da mu je iz tog bivšeg života jedino drago “što nikome nije udario na obraz, što nikome nije naudio te što ništa nije zavrnuo” (ukrao).
– Bitno je i da uvijek imate neku obavezu, onda nemate vremena za gluposti. Šta bih imao od toga da idem iz kafane u kafanu, s rakije na rakiju. Ja sam s kozama imao vezu kao Bog sa šeširom. Jedna me čak spucala i u glavu… Čobani k’o seljaci, gledaju samo da te izrade, pa sam odlučio da sve naučim. Sad mi niko ne može pametovati – priča Konjicija.
Njegov novi život na Boračkom jezeru je, kaže, “priča o raju” koja je započela sasvim slučajno.
Kupio zemlju
– Otišao sam sa Samrom da se samo okupamo. “Izleti” mi jeftino zemlja. Prodam sve u Sarajevu, kupim manji stan, čisto da imam, a ostalo sve uložim u imanje i kamp. Krenem s rajom, kupimo kozu u Pazariću da je okrenemo na ražnju. Na Bradini stanem da otvorim gepek da bih je malo napojio. Ona ko beba zakmeči i kažem: “Neće tebe niko jesti.” I tako je sve počelo. Nedavno sam kupio dva konja za 400 KM. Pa ja sam to prije trošio na drogu i alkohol za jednu noć! Morao sam ih kupiti. Htjele budale da ih zakolju i daju lovačkim kerovima, prave im kao neke kobasice – kaže Konjicija.
Edin Edo Gabela: Konji kao iz najboljih vestern filmova
Dok je on trenutno u Sarajevu, za životinje se brinu njegovi, kako i sam kaže, prvo prijatelji, a onda i radnici.
– Meni trebaju gorštaci, a ne mangupi, narkomani ili lopovi. Plan mi je da uspijem napraviti da imanje bude samoodrživo, a profit, ako dođe, i dobro je. Za sada sam “donji” – kaže Konjicija, koji nam je telefonski, kao pravi šef nekog ranča, ugovorio obilazak njegovog raja na Boračkom jezeru.
Tamo smo, golog do pasa i znojnog od posla, zatekli Edina Edu Gabelu. Ponosno nam redom pokazuje prvo golubove i paunove, zatim skotnu ženku pitbula te belgijskog ovčara. Psi laju, čuvaju svoj teritorij, a sve je pokriveno i kamerama. Iz unutrašnjosti vikendice čuje se lavež nekoliko čivava, Samrinih miljenika.
Edo nam pojašnjava da se na imanju radi i danju i noću, da ima mnogo obaveza, ali da je najteže brinuti se za koze.
– Ne kaže se džaba tvrdoglav k'o koza. Ko se o njima brine godinu, slobodno poslije toga može držati i krokodile – kaže Edo, hvaleći svog gazdu Konjiciju kao dobrog čovjeka, koji sve na vrijeme plaća.
S Edom smo otišli i na obližnju livadu gdje su konji. U vozilo ulazi sa štrucom hljeba.
– Ne valja nigdje ići praznih ruku, pa ni životinjama – pojašnjava Edo.
Konji iz Nevesinja
Na livadi scena kao iz dobrih vestern filmova. Prelijepi konji, a pored njih Muhamed Mrkaljović, kojeg svi zovu Bruno, pravi gorostas. U prolazu saznajemo da je nedavno pao s motocikla teškog oko 200 kilograma, koji ga je prikliještio. Svi su mislili da od njega nema ništa, a on ustao, skinuo travke i prašinu sa sebe i nastavio vožnju.
Muhamed Bruno Mrkaljović: Gorostas robijao s gazdom
Edo se odmah penje na jednog konja. Kaže nam da jedan od njih potječe od ”engleske krvi” i da je 2013. godine bio prvi na trci u Beogradu. Znatiželjni konji prilaze našem vozilu.
– Ljudi im često daju jabuke iz vozila. Zato idu na aute – objašnjava Edo.
Napominje kako su nedavno kupili i doveli dva konja iz Nevesinja.
– Niko nam ne vjeruje da smo ih dojahali preko šuma i planina. Stajali smo samo da se konji malo odmore. To je trajalo čitavu noć, a godišnja doba su se smjenjivala kao na traci. Kada smo došli na Boračko jezero i sišli s konja, Rusmir je rekao da ne osjeća noge – prepričava Edo.
Golubove drži iz ljubavi
Bruno koji zbog svojih fizičkih predispozicija jedva ulazi u vozilo. Vodi nas na drugo imanje, na kojem su koze koje čuva šarplaninac. Usput nam priča kako se upoznao s Konjicijom.
– Robijao sam u Zenici. Narkotici, oružje, svašta nešto… Pustio sam kasete s rokenrolom, iako ga ne slušam i ne znam šta je to. Poslala mi djeca. Prilazi Rusmir, dobar čovjek, odmah se vidi, primam ga u ćeliju i to je bilo to. Nedavno mi preko interneta kaže – dolazi da mi pomogneš oko životinja. Ja sam iz Srebrenika, ne bih ništa dao za svoju Majevicu, ali valja školovati troje djece. Ne treba meni pustolovina – priča Bruno.
“Mito” za koze
Dok prilazimo štali, Bruno pojašnjava da su koze na brdu, pa tek jednu zatičemo. Bolesna je pa je ostala.
– Koze se mogu odmah vratiti ako im dam “mito”, a to su, u njihovom slučaju, mekinje, ječam, žito… Osjete odmah. Od njih čovjek ima koristi. Od deset litara mlijeka napravi se kilogram i po prvoklasnog sira. Dok su na brdu, čuva ih pas. Moramo biti oprezni jer smo čuli da se pojavio vuk – kaže Bruno.
Nažalost, posljednji mjesec Konjicija zbog Samrine bolesti nije na Boračkom jezeru.
– Operirana je, ali je slaba. Ganjam doktore, infuzije… Ne može ni da jede… Teško je gledati nekoga ko ti umire pred očima, a ne možeš mu pomoći. Sve bih dao da je mogu izliječiti, pa i taj svoj raj na Boračkom jezeru – kaže Konjicija.
I sada odem na borbe pasa, ali ne odgledam do kraja da ne bih opet počeo
Rusmir Konjicija je svojevremeno bio poznat u šeheru i šire i kao veliki ljubitelj i uzgajivač pitbulova, a nerijetko je svoje “mezimce” angažirao i u borbama pasa.
– Moji kerovi su meli ringove! I sada znam otići na borbe pasa, ali niti jednu borbu ne odgledam do kraja da ne bih opet počeo. Evo, sad sam se naježio. Raja govori da takav odnos prema psima nije uredu. Ako se pitbul ne bori, to vam dođe kao da papagaju zavežete kljun i ne date mu da pjeva. Oni traže da se treniraju i bore, to im je u krvi. To je iza mene, sada držim jednu kerušu od prijatelja, kao uspomenu na neke prošle dane – kaže Konjicija.
Sin čuvenog doktora, rahmetli Abdulaha Konjicije
Oni malo stariji sjećaju se da je Rusmir sin čuvenog doktora, rahmetli Abdulaha Konjicije, jednog od osnivača SDA, koji je od rane mladosti bio uključen u aktivnosti “Mladih muslimana”, zbog čijih je ideja bio i hapšen, a nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine obnašao je niz političkih funkcija u našoj državi. O Abdulahu Konjiciji, u svojoj kolumni u “Dnevnom avazu”, Abdulah Sidran prošle godine je zapisao i ovo:
– Ne hasi se svojim begovskim porijeklom – golema su imanja Konjicije imali oko Sarajeva, od Dolac-Malte pa naniže, ka zapadu i jugu – ni o politici ne truni nego onoliko koliko se mora. Ni o sinu Rusmiru – tih ga godina stalno iz nekakvih belaja vadio, a sin punoljetan, vodi svoj život kako on hoće i kako se njemu sviđa. Svirka, ženske, rasni kerovi, svašta…
– See more at: http://www.avaz.ba/clanak/244708/ispovijest-bivseg-narkomana-to-kroz-sta-sam-prosao-ne-bih-pozelio-ni-karadzicu#sthash.ajkUdOeD.dpuf
avaz.ba
