Foto: arhiva
Album je sniman od Korčule pa do Los Anđelesa, a na njemu je radilo dvadesetak vrhunskih muzičara iz cijelog svijeta. “Familija” donosi devet pjesama za koje je stihove i muziku napisao Gibonni, a koji je najavljen Oliverovim singlom “Gdje to piše” te Gibonnijevim “Onako, od oka”.
Pjesme sa zajedničkog albuma Gibonnija i Dragojevića prvi su imali priliku čuti fanovi u Zagrebu, gdje su na Trgu bana Jelačića 2. aprila održali koncert za pamćenje. U pulskoj Areni nastupit će 27. avgusta.
U razgovoru za “Dnevni avaz” Gibonni je pričao o nastanku albuma, njegovom nazivu, saradnji s Dragojevićem, porodici…
Splitska povezanost
– Oliver i ja imamo običaj da se nađemo kod njega ili kod mene kod kuće, malo sviramo, malo pričamo, malo se gušimo u oblacima dima – govori Gibonni o prijateljstvu i saradnji s velikim Oliverom Dragojevićem.
Zašto naziv albuma “Familija”
– Zanimljivo je to da smo mi, splitski muzičari, uvijek na prvo mjesto stavljali prijateljstvo. To nas je više vezivalo nego što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na naše stilske razlike. Niti ja sličim na Olivera niti Oliver na Dinu Dvornika, niti Dino Dvornik na TBF ili nekoga drugog. Ali, opet se nekako spontano dogodilo i bilo nam je najnormalnije da jedni drugima pjevamo prateće vokale ili da odsviramo pokoji instrument u studiju. Posebno je odnos između Olivera i mene uvijek bio izuzetno prijateljski, a moglo bi se reći i porodičan. Mislim da je “Familija” najpogođeniji mogući naziv za naš album
Numere “Onako, od oka” i “Gdje to piše” zauzele su hrvatske top-liste, ali i regionalne. Po čemu su tako posebne?
– Da vam budem iskren, ne znam. Da znam kako se to radi, radio bih takve pjesme svakog dana. Teško je naći autora kojem je baš svaka pjesma dobra. Ne mogu vas lagati da meni svaki put ide od ruke. To se desi tu i tamo. Jednostavno, osjetiš da si uspio svoje osjećaje izraziti na pravi način. Obje pjesme su nastale sa pravim razlogom i govore o stvarnim ljudima i o stvarnim odnosima. Vjerujem da se mnogi od nas mogu prepoznati u pojedinim stihovima. Možda mi je ovog puta uspjelo.
Postoji sluh
Zanimljivo je to da uvijek prvo pišete muziku pa tek onda tekst. Je li i s “Familijom” bilo tako?
– Ustvari, jeste. U pravu ste, bilo je tako. Mislim da muzika mora biti u stanju da drži vodu i bez teksta. A ako uspiješ napisati tekst koji je dovoljno dobar i na papiru, bez muzike, onda imaš sve što ti treba. To nikome na svijetu ne pođe za rukom baš svaki put. Ali, treba se boriti, nada umire posljednja.
Album je dobio pozitivne kritike
– Gledam na to da naši kritičari još imaju sluha. Album su odsvirali neki od najboljih svjetskih muzičara i mislim da se to i čuje. Stingov bubnjar Manu Kače (Catche), basist grupe “The Who” Pino Paladino (Palladino), gitarist Bili Ajdola (Billy Idol) i pokojnog Majkla Džeksona (Michael Jackson) Stive Stivens (Steve Stevens) i Antonio Serano. Od domaćih snaga, učestvovali su Vlatko Stefanovski, Matija Dedić, Elvis Stanić, Nikša Bratoš… sve pravi igrači. Naravno, ni Oliver ni ja nismo za baciti.
U Zagrebu ste 2. aprila održali koncert za pamćenje. Kakav je bio osjećaj izaći pred hiljade fanova nakon toliko vremena?
– Nije me bilo strah da će trg biti prazan, jer je samo nas, muzičara, bilo više od 40, 15 kamermana i TV ekipa, tako da smo mi zauzeli pola prostora. Šalim se, bilo je, prema izvještaju policije, više od 50.000 ljudi. To mi stvarno mnogo, mnogo znači, što su nas došli podržati u tolikom broju. Ipak sam bio odsutan šest godina. Veliki je to kompliment, da te se ljudi sjećaju i da drže do toga što radiš.
Domaćini u BiH
Kada Vas možemo očekivati u BiH?
– Spremamo velike koncerte u Sarajevu i Mostaru krajem ljeta i početkom jeseni. Obojica se veoma veselimo tome. Mogli bismo, ustvari, reći da smo u BiH kao domaći. Ja poznajem pedeset posto publike, a Oliver je još malo stariji pa on, vjerovatno, poznaje ljude po imenu i prezimenu.
Pratite li muzičku scenu?
– Sve pratim! Bojim se da mi ne promakne neki veliki talent. Ja sam u doživotnoj potrazi za kreativnim ljudima, bez obzira na žanrove. Žanrovi ograničavaju talente. To je kao da voliš nogomet, a zanima te samo vezni red, a ne zanima te odbrana ili napad. Mene zanima svako ko zna igrati, bez obzira na njegov stil i poziciju.
Kada ne komponujete, šta radite?
– Kada ne komponujem, odgajam djecu. Nikada me nema kod kuće pa pokušavam nadoknaditi svoje izostanke. Najmanjega moram naučiti voziti bicikl, starijeg sina naučiti kako se svira “Paradise City” od “Guns'n'Rosesa”, a kćerci vozim auto na servis. Sve radim da ih malo emotivno podmitim.
Šta je to što Gibonnija može naljutiti?
– Mržnja ljudi jednih prema drugima. Ne volim kada je ljudima agresivnost model ponašanja. Uvijek sam po svojim uvjerenjima bio hipik, živi i pusti druge da žive. Ne znam zašto je nešto tako jednostavno za shvatiti i prihvatiti, nekim ljudima toliko strano. Ima li išta prirodnije i normalnije nego da jedni u drugima gledamo bolju stranu.
Uvijek je sve do ljudi
– Svirao sam u nekim od najboljih koncertnih dvorana na svijetu, od “House of Bluesa” u Čikagu do dvorane “Gassometer” u Beču. Ima i kod nas odličnih dvorana, ali to su naposljetku samo zidovi. Koncert je dobar onoliko koliko je publika dobro raspoložena pa je nevažno sviramo li na livadi, ili njivi, ili u najčuvenijoj koncertnoj dvorani. Uvijek je sve do ljudi.
Klavijature, gitare i pepeljara veličine saksije
Kako je došlo do saradnje s Oliverom Dragojevićem?
– Znate kako, radna atmosfera, posvuda klavijature, gitare i jedna pepeljara veličine saksije. Pokazao sam mu neke nove pjesme koje sam radio pa smo došli na ideju da ih otpjevamo zajedno i da to bude naš zajednički album. Malo je neobično, jer sličan primjer nismo vidjeli nigdje pa nam je to bilo, ono, što bi se reklo, za dušu.
Nekada dvorana bude poluprazna
Pjevali ste u Americi, Njemačkoj, Hrvatskoj, BiH… Koji Vam je nastup bio poseban?
– Mislim da muzičar na svakom koncertu treba pružiti najbolje od sebe. Sad, naravno da ima dana kad je sve na tvojoj strani pa se desi da koncert bude posebniji i bolji nego inače. Zna se dogoditi da sviraš u trenutku kad se igra finale Lige prvaka pa dvorana bude poluprazna, sve same ženske i nijedno muško čeljade, osim konobara koji jednim okom gledaju utakmicu na televiziji i ne primjećuju mušterije. Ruku na srce, nije ni to loše. Ne možeš sve ni predvidjeti ni utjecati na to.
avaz.ba
