Jučer bio sasvim običan dan. Ustala sam, istuširala se, spremila i otišla probuditi klince. Suprug je ustao, istuširao se, spremio se i otišao prošetati pse. Poslije toga smo odvezli djecu u vrtić. Radili smo cijelog dana, pokupili djecu poslije posla i odvezli se kući.
Suprug je odveo našeg dvogodišnjaka da vidi pse. Ja sam skinula bebinu jaknu, skinula svoju i odložila ih na plakar. Takođe, stavila cipele u plakar (obećajem da je sve što spominjem važno). Otišla sam se presvuči i povela bebu sa sobom. Vratili smo se, a potom sam pospremila razne papire i budalaštine s kuhinjskog stola. Kad sam završila, beba i ja smo otišle u dnevnu sobu igrati se.
Tada je sve počelo. Suprug se vratio iz podruma s klincem, skinuo mu patike i jaknu i spustio ih na kuhinjski stol. Onda je doveo malog u dnevnu sobu i otišao si napraviti užinu (da, tako je, dobro ste pročitali – otišao je SEBI napravi užinu, ne djetetu). Tada sam to izgovorila. Rekla sam:“Možeš li da mi olakšaš i staviš Heidenovu jaknu i cipele u plakar, bar?”
Možeš li mi pomoći,… Odjednom mi je cijeli život koji sam provela s mužem bljesnuo pred očima. Možeš li mi pomoći i…
…skloniš djetetovu jaknu?
…doneseš flašicu s mlijekom?
…opereš svoj tanjur?
…staviš cipele u plakar?
…izbaciš smeće?
…spakiraš stvari?
Odjednom je sve bilo jasno. Ovo su bile potpuno pogrešne riječi. On mi nije pomagao. On je odrasla osoba, moj partner. I tada sam glasno izgovorila: “Ustvari, možeš li samo to napraviti? To nije olakšavanje, ni pomaganje.To je samo sklanjanje djetetovih stvari.” Nije ništa rekao, ali je pomaknuo jaknu i patike.
Tada sam odlučila da više ništa nikad ne zamolim muža, osim kada mi zaista učini neku uslugu, kao recimo da ubije ogromnu bubu. A evo i zbog čega sam to odlučila:
To umanjuje njegovu vrijednost
Moj suprug je odrasla osoba, u potpunosti sposobno ljudsko biće. Ne bi ga trebala gledati kao svog pomagača ili asistenta ili nekog kome su potrebna moja uputstva da bi bio koristan. Ako je potrebno da mi učini nešto čega nije sam svjestan, reći ću mu. Ali to nije za mene. To je ono što treba napraviti u kućanstvu kad se nema vremena. Kad god je on zatražio da mu dodam nešto, nikada nije ispalo kao da je to za njega. Ja nisam njegov asistent, a ni on nije moj.
Ne želim biti odgovorna za sve
Organizirano i sređeno kućanstvo nije moja odgovornost, a isto tako nisu ni čista, nahranjena i obučena djeca. Nije isključivo moj posao da o svemu tome vodim brigu. Do sad sam, tražeći da MI pomaže svaljivala sve na sebe. Postoji mnogo stvari koje bih voljela da su samo moje: jahta, skup automobil, uređaj koji slaže i pegla odjeću umjesto mene… Ali osobna odgovornost za održavanje kuće i naše djece nije jedna od tih stvari. Želim samo 50 posto toga.
Ne želim svojoj djeci dati loš primjer
Ne želim da moji dejčaci odrastaju misleći kako si spuste dasku od wc školjke učinili svom partneru neku vrstu usluge. Ne želim da misle kako zaslužuju neko posebno priznanje ako iznesu smeće ili stave jaknu na svoje mjesto.
Ne želim da to utječe na naš odnos
Moj suprug je prije svega moj partner. On je moja druga polovina. Možda ne radimo stvari na isti način, ali zajedno idemo ka ostvarivanju svog cilja, a to je zdrava i sretna obitelj (i kuća koja nije prekrivena stvarima, otpacima hrane i soka). Ne želim izigravanje šefa svom mužu. Takođe, sigurno ne želim da on misli kako mu je zaduženje pomagati mi, jer nije. Njegov zadatak je da bude dobar otac i moj suprug. I ubojica buba.
Tako da, slijedeći put kad bude na nekoliko dana ostavio odjeću na perilici za rublje, umjesto da ga zamolim da “mi pomogne” lijepo ću mu reći da skloni to s*** s mog puta.”
cafe.hr
