Foto:senzacija.ba
Suvada Hrustan već sedam godina čisti sarajevske mahale i ulice. Jedina je žena među uličnim čistačima. Ona se ne stidi svog zanimanja. A i zašto bi? Ova ponosna pedesotogodišnjakinja, demobilisani borac, samohrana majka, pošteno zarađuje novac školujući kćerku, studenticu treće godine ekonomije. Nakon sedamnaest godina prijavljivanja na biro, mogućnost zapošljavanja bila je spasonosna, unijevši u kuću sigurnost za opstankom, piše “Faktor“.
Suvada svako jutro ustaje u pola pet. Na poslu je najkasnije u pola šest, a završava u jedan. Po potrebi ostaje i duže. Tako, šest dana u sedmici, i ljeti i zimi. Ona se brine o čistoći od Sagrdžije do ulice Muse Ćazim Ćatića. Petkom je na Kovačima i Vratniku, subotom na Bistriku. Kako kaže, ulice su čiste s obzirom na raspoloživu radnu snagu, ali ipak može bolje.
Po meni računaju dane
– Previše se baca po ulicama, a sve krive djecu. Koliko ja vidim, više odrasli bacaju smeće nego djeca. Ja se trudim da što bolje uradim svoj posao, da ne zabušavam- priča Hrustan.
Oduševljeno priča kako su je kolege prihvatile. Kako kaže, ona im je poput majke a i najbolje prijateljice. Osim toga, mnogima je i mentorica za posao. Novopečeni čistači kod nje zanat peku.
– Svi me paze, gledaju da me što više sačuvaju, da ne dižem teško, ne daju mi da ja kolica vozim. Uvijek mi daju jednog mladića da je sa mnom. Svi mi ime znaju. Po meni računaju dane. Znaju u kojoj sam ulici ponedjeljkom. Ako me nema, odmah dižu uzbunu – priča kroz smijeh Suvada.
Ulični čistači su uvijek na ulici. Bilo da je kiša, snijeg, vjetar… Godišnje doba im ništa ne znači. Za njih posla, kaže, uvijek ima.
Ljeto, zima
– Ljeti su velike vrućine, čistiš, čupaš travu. Kad dođe jesen, pune ulice lišća. Opet, zima snijeg, bljuzgavice. A, opet koliko je teško, i opasno je. Nikad ne znamo na šta ćemo naići. Izloženi smo raznim opasnostima, infekcijama, bolestima – priča…
Ističe da joj najteže pada bahatost ljudi. Kako kaže, često vidi ljude koji smeće ne bacaju u kontejnere, kante, već pored. Ali i na to je vremenom oguglala. Pokupim se i šutim, kaže. A najsretnija je kada nađe nečije lične dokumente, pa im ih vrati.
Ova ponosna majka već 24 godine zajedno sa kćerkom živi kod rođaka Edhema i njegove supruge. Neizmjerno im je zahvalna na svemu što su učinili za nju. Sretna je i zadovoljna što ima posao, i sigurnu platu. Ima regres, ali ne i naknadu za sramotu. Ukinuta je prije nekoliko godina.
– Posla se ne stidim. Samo nek je s halalom i čistim obrazom – zaključuje Suvada.
Penzioneri daju za kafu
Priznaje da još uvijek ima dobrih ljudi koji im skuhaju kahvu, čaj. Počaste ih tortom, čokoladom, kiflicama. Uglavnom za Bajram. Ponekad, dobiju i na kahvu. Marku, dvije, pet. I to od penzionera. Ali samo u mahalama, toga u čaršiji nema, govori ona
senzacija.ba
