U saopštenju je navedeno kako škola nije imala nikakav kontakt sa Mahirom niti majkom od juna 2015. godine, te da smatraju da uzrok nemilog događaja treba tražiti na drugom mjestu, piše Novi.
Njeno saopštenje prenosimo u cjelosti:
Odgovaram na saopćenje Internacionalne škole iz Sarajeva, iako na njemu nema memoranduma, datuma s protokolom, potpisa odgovorne osobe i pečata!
Odgovoram, dakle, na fantomsko saopćenje iz fantomske škole. Zašto to ipak radim, postat će jasnije iz sadržaja moga teksta, a ono što eventualno ne bude jasno ni iz samoga teksta, razjasnit će se na jednom drugom mjestu. U to još vjerujem i to me drži na životu.
Komentirat ću prvi dio – iskaz prof. Zečević, kao psihologinje.
Pokušavali smo doprijeti do Mahira
Profesorica Zečević u intervjuu tvrdi da je Mahir morao pokazivati simptome djeteta koje je pretrpjelo vršnjačko nasilje – to je tačno. Zato smo neprestano pokušavali doprijeti do njega, i poslali smo ga uglednoj psihijatrici čija je specijalnost nasilje i koja danas radi na Medicinskom fakultetu u Lajpcigu. Također, prebacili smo ga iz te škole. U drugoj školi, na prvom roditeljskom sastanku, razrednica mi je tiho saopštila da se vidi jasno da je on nešto preživio, da ne može doći do njega, da je sagradio zidove, ali da je to što je on preživio sigurno nešto strašno. Samim tim što se dijete svojoj nastavnici nije dalo ni dodirnuti, koja je pokušala doći do njega, pokazati da mu je prijatelj – govori o vjerovatnom fizičkom zlostavljanju, da upotrijebim ovaj eufemizam.
Tačno je što prof. Zečević govori da riba smrdi od glave, jer kako su u jednoj državi moguće “eksteritorijalne” škole? U njima nema roditeljskih sastanaka, nema časova odjeljenske zajednice, obaveznih praćenja učeničkih sklonosti, sekcija i sličnosti. U njima se, ne samo perfidno, djeca uče korupciji, reklo bi se diplomatski, jer što si prisutniji na džumi – ocjena ti je veća. Tako se barem nagrađuju učenici, a nagrđuje islam na turskom koledžu. Muslimanka sam, pa znam, a imam i vjersku obavezu da o tome govorim.
Ja sam od nastavnika – Bosanaca, istina samo u aluzijama, i čula za zlostavljanje mog djeteta, a od drugih roditelja direktno, ali ne i to da su ga silovali i vezivali, pri tom ga udarajući, za radijator. Ali nastavnici ne smiju u javnost. Pretpostavljam, ne napamet, zbog posla. Nije da ne razumijem, ali se pitam kako će se sutra pogledati u ogledalo, hoće li se sjetiti Mahira kad budu imali svoju djecu? A šta će tek oni koji je već imaju?
Roditelji su preuzimali inicijativu – ali uzalud, ako ne dolazite autom ambasadorskih tablica ili sa prestižnim džipovima, ili vam neko od roditelja nije postratni tajkun – šanse su vam nikakve.
A sad o sadržaju fantomskog saopćenja.
Prva laž: Nisu u Tuzli mogli komunicirati sa oba roditelja jer je Mahirov biološki otac privatni poduzetnik i nije mogao dolaziti u školu.
U Tuzli se i nije imalo šta prijaviti. Imali smo roditeljske sastanke, a većina uposlenih su bili Bosanci. Istina, ni tada, na naše insistiranje da se osnuje Vijeće roditelja, Uprava nije imala sluha.
Druga laž: Uprava škole napominje da se pored održavanja redovnih roditeljskih sastanaka, komunikacija škole generalno sa roditeljima, pa tako i u ovom slučaju, obavlja i u vidu posjeta roditeljskom domu.
Roditelji se međusobno ne znaju
Da li su redovni školski sastanci dvaput godišnje, u kojoj je to školi tako? Roditelji se međusobno ne znaju – u kojoj je to školi tako? Komunikacija je bila više neverbalna jer je jedan razrednik bio za sve osme razrede i samo nam je dijelio spisak ocjena i vladanja, a pritom nije ni znao jezik zemlje u kojoj radi – u kojoj je to školi tako? Djeca nisu imala nikakve časove odjeljenske zajednice, na kojima bi mogla iznijeti svoje probleme. Svi smo se patili da razumijemo njihov turski engleski – u kojoj je školi, a i zemlji tako?
Pitam vas sve ovim putem – šta se može vidjeti i o čemu razgovarati jednom godišnje na jednoj kafi od sat vremena? Koje bi se traume tu mogle objelodaniti, kad samim stručnjacima trebaju mjeseci i godine? A pri tome često ne uspiju. Teško je naime, do zlostavljanih dječijih duša naročito, doprijeti čak i uz korištenje najsuvremenijih znanstvenih tehnika i spoznaja.
Njihova “istina”: U roditeljski dom dolaze na početku školske godine i pričaju o sebi, o planovima škole, i hvale sve svoje učenike, što nam je i očekivano jer im treba što više ovakvih kao mi – napominjem, školarina s toplim obrokom iznosila je oko 6.000 KM. Znate li da su djeca, umjesto časa odjeljenske zajednice, igrala igrice, a njihovi profesori stolni tenis, umjesto da su otvoreno govorili o problemima kojih je bilo napretek, jer nije Mahir bio jedino zlostavljano dijete? U kojoj to školi postoji? O vrstama igrica ne bih, ali o problemima u razredu se nikad nije govorilo jer u toj školi ne postoji takav koncept rada.
Njihova “istina”: “U konkretnom slučaju za vrijeme školovanja u Sarajevu upriličene su dvije takve posjete, tokom kojih, od strane majke nije prijavljen nikakav vid pritužbi, a naročito ne u vidu eventualnog zlostavljanja djeteta. Također ističemo da niko od učesnika odgojno-obrazovnog procesa nije upozoren niti upoznat od učenika ili roditelja da je Mahir tokom trajanja školovanja imao problema koji se mogu dovesti u vezu sa njegovom tragičnom smrću. O svemu navedenom svjedoči i e-mail prepiska škole i majke iz koje se jasno vidi da se prepiska isključivo odnosila na ocjene i uspjeh učenika”, dodaje se u saopštenju.
Naravno, da nije moglo biti pritužbi, PA DOŠLI STE NA SAMOM POČETKU ŠKOLSKE GODINE I NIKAD VIŠE. Kakve pritužbe, kad mi moje dijete nije dalo da vam se približim jer bi ga zlostavljači još više mučili, u tom slučaju bi bio “materin peško”, budući da su s vaše strane bili sasvim zaštićeni jer su redovno pohađali džumu namaz, a to je bila ulaznica u VIP klub što je Mahira od svega toga otjeralo. Jer, kako moj rahmetli Mahir reče – ko ode na džumu i ispuni imanske šarte, kako su ih učili vaši pedagozi, može da radi sve šta hoće. Kako da moje dijete prijavi, i to meni, zlostavljanje kad su ga ucjenjivali da će nauditi njegovoj majci i ocu? Kako da to prijavi, kad su mu prijetili da će mu majku prodati u bijelo roblje? I to je prijavljeno MUP-u i Tužilaštvu, i to iz prve ruke.
Da bezočno lažu pokazat će dopisi i iskazi drugih svjedoka, kao i druga vrsta komunikacije između zlostavljača. Prijetili su mu mnogo, prijetili su mu da će mu ubiti nekog od roditelja, ali nažalost, mi smo za to saznali kasno, a Mahir se u tom strahu pretvorio u čahuru.
Još jedna njihova bezočna laž: Vaši profesori su svi odreda znali da Mahira zovu peder i peško, tako mu se javno izrugivao njegov razred, a to što profesori o tome nisu pričali ne znači da ne postoji. A čulo se i zašto. I o tome postoji autentično svjedočanstvo!
Još jedna njihova bezočna laž: U konkretnom slučaju, pitam jednog profesora, kojem neću radi posla spominjati ime, da li će Mahiru zaključiti četiri ili pet? Na to mi profesor odgovara – gospođo, takvo dijete treba zaštiti. Bila sam šokirana, i u auto gdje me je, nedaleko od škole čekao muž vratila sam se uplakana, jer nisam znala, a kako sam i mogla znati, zašto mu je trebala zaštita, a on mi je rekao da Mahira toliko zlostavljaju da nikako ne može odgovarati jer ga zovu peder, momak koji se oblači u Hariskomercu jer je indiferentan na marke i tome sl. Također, zvali su ga i Karalovro jer mu je poočim VLAH, a i to su profesori znali, kao što su znali da su mu majku zvali “kurvom”. Jer da nisu, moj sin bi mi na kraju dozvolio da sa svima razgovaram o tome, a dozvollio bi to i Dubravku kada je htio otići u školu i vidjeti o čemu je riječ. Međutim, on to nikako nije dozvolio jer me upozoravao da se ja u toj školi ponižavam jer se vidi da nemam novca. Osim toga, vjerovao je da će, povlačeći se, srediti sve. A zašto to vama nije prijavljeno – pa valjda je svima jasno, naročito ko pogleda ugovore naših jadnih nastavnika u vašoj školi. Ne bih im bila u koži. Učinit ćemo zato sve da napokon jednom i za sva vremena shvatite da Bosna i Hercegovina, čak i ovakva kakva je, nije nikakva prostituka, u kojoj možete šakom i kapom nama uzimati teško stečeni novac i uništavati našu najbolju djecu. To je moj zavjet Mahiru!
I još nešto, recite mi da nije zlostavljanje to što je Alidžan V. donosio svoje kućne zmije i plašio djecu u školi? Ili je i to možda laž, odnosno moje nerazumijevanje dječije igre? Ili je laž, ono što mi je rekao N. N. dječak, da mu je isti nastavnik tu zmiju stavljao oko vrata?
Zašto nikad nisu pristali na Vijeće roditelja, na zajednički roditeljski sastanak? Ili sam i to možda sama izmislila? Trebate biti sretni što imate zaštitu i što ste korupciju ciljano usmjerili jer u bilo kojoj bosanskoj školi to ne bi prošlo ćutke. Pokazuju to aktualne reakcije bosanskih nastavnika!
I na kraju, da zaštitim profesore, jer sam i sama samo profesor, koje je njihova država dovela u priliku da se bore za otužne godišnje ugovore i pritom šute na ono što bi svakog insana natjeralo na govor, neću spominjati njihova imena. Dala sam ih MUP-u i Tužilaštvu kantona Sarajevo.
Sljedeća bezočna laž: Također ističemo da niko od učesnika odgojno-obrazovnog procesa nije upozoren niti upoznat od učenika ili roditelja da je Mahir tokom trajanja školovanja imao problema koji se mogu dovesti u vezu sa njegovom tragičnom smrću.
Hoće reći da nisu znali šta mu djevojčice crtaju po ormaru? Hoće reći da nisu čuli da dijete ne može odgovarati koliko su ga prekidali urlajući da je peder, karalovro… Između svih pogrdnih naziva zvali su ga i mati, jer je jednom prilikom izgovorio tu, za njih zabranjenu, možda i nerazumljivu, riječ. Zvučala im je tuzlanski, zato su ga zvali Tuzlak. Sram vas bilo, mada znam da ta riječ za vas ne postoji jer u vašem svijetu se sve kupuje novcem, poklonima, ljetovanjem u Antaliji ili Bosforu. Nagradno pitanje glasi: ko je išao na takva ljetovanja? Odgovor očekujem od Tužilaštva!
Njihova rijetka (polu)istina: “O svemu navedenom svjedoči i e-mail prepiska škole i majke iz koje se jasno vidi da se prepiska isključivo odnosila na ocjene i uspjeh učenika”, dodaje se u saopštenju.
Ovo je tačno, jer je ova majka, naučena situacijama kroz koje su prolazile druge majke, čekala samo da godina prođe i da ih se riješi, s naivnom nadom da će ih se tako zauvijek kutarisati (ovu riječ, i bez faličnog prijevoda kakav im je inače, i oni će razumjeti). To mogu potvrditi majke druge ispisane djece. Dvije su već potvrdile.
Ističu da su nastavnici škole profesionalni pedagozi i stručnjaci iz svoje oblasti i niko od njih nikada ne bi nasilno ili u vidu provokacije nastupao prema jednom učeniku. U to ne bih ulazila jer ih ne znam sve, ali ovdje su prozvani samo oni nastavnici koji su okrenuli glavu, a ne zlostavljači. Prozvan je samo prof. tjelesnog koji je Mahira nekada znao zvati Mahira – dječaka u adolescenciji, čime je sam pokazao koliko je pedagog i koliko je stručan u svojoj oblasti. Smijao se pri tome sa Mahirovim cijelim razredom.
Još nešto o njihovoj priči da su nastavnici škole profesionalni pedagozi i stručnjaci.
Mi to ne znamo jer za mnoge fakultete s kojih dolaze u Turskoj nije se ni čulo. Kako to da oni tako jednostavno nostrificiraju svoje diplome, a naša djeca trebaju godinu dana za diplomu s najprestižnijih fakulteteta? Koga su i koliko puta poslali u Tursku na ljetovanje, možda s namjerom da se ove diplome nostrificiraju? To treba svakako provjeriti, ja znam za neka imena, ali u interesu istrage o njima neću javno.
Njihova bezočna, post mortem manipulacija: S obzirom da Međunarodna osnovna škola Sarajevo nije imala nikakav kontakt sa Mahirom niti majkom od juna 2015. godine, smatramo da uzrok ovog nemilog događaja treba tražiti na drugom mjestu.
Ovaj dio saopštenja, osim što je najopskurniji, uvjerljivo je i najneinteligentniji. Jer da ste stručnjaci i pedagozi, kako tvrdite da jeste, znali biste da trauma ne djeluje tako kako vi zamišljate – od danas do sutra. Pobjegnete sa mjesta zločina i, kao rukom odneseno, zaboravite na taj isti zločin! To su pedagozi, to su psiholozi. Tako se naime sami nazivaju. A ljudska, pogotovo dječija duša, funkcionira na sasvim drukčijim principima. Ako je jednom ranite, a Mahirova je ranjavana duži vremenski period, Duša, gospodo pedagozi i stručnjaci, dječija duša tiho i neumitno iskrvari. Trauma djeluje cijeli život, inače da nije tako, Mahir bi danas bio živ, jer nauka kaže da žrtva traume živi s nerješivom dilemom, ona smatra kako ne može pobijediti što god odlučila, zato najčešće odustaje. Ne vjeruje da bilo koja osoba može zaliječiti emocionalnu traumu i da sama mora donijeti odluku hoće li propatiti sve još jednom kao dio procesa izlječenja ili će ostati u tami svoje patnje. Toliko o vašoj stručnosti i znanju. Uostalom, vama su važniji statusni simboli negoli dječije duše.
Znate li da poslije vaše škole Mahir više nije izlazio napolje, bio je prestrašen i stalno je mislio da ga prate ti mladi zlostavljači iz škole, izgradio je zidove oko sebe, bio uznemiren, teško je spavao, povlačio se, bio je anksiozan, izbjegavao sve, osim druga s kojim je prošao isto nasilje. A to je klasični PTSP. Dakle, to je rezultat dvogodišnjeg odgojno-obrazovnog boravka u vašoj školi. Vašoj prestižnoj školi, kamo puste sreće da smo je zaobišli u širokom luku i da smo našega Mahira upisali bilo gdje drugdje.
Druga važna stvar, razrednica iz nove škole, gosp. Biber, potvrdila mi je odmah na drugom roditeljskom sastanku – oko Mahira su veliki zidovi i do njega je teško doći. Ja ne znam šta je preživio u prethodnoj školi, ali pretpostavljam da je bilo nešto STRAVIČNO.
Toliko o boravku u vašoj školi zadnje dvije godine. U školi “Aleksa Šantić” bilo je sasvim drukčije, drukčije ali za Mahira kasno.
Još jedna laž: “Povodom cijelog slučaja, Međunarodna osnovna škola poziva sve relevantne državne organe da se aktivno i u što kraćem roku uključe u rasvjetljavanje svih aspekata ovog tragičnog događaja u čemu naš kolektiv, u cijelom svom kapacitetu, stoji na raspolaganju. Bez obzira da li je Mahir naš ili učenik neke druge škole duboko se suosjećamo sa boli i patnjom njegove majke te razumijemo njenu reakciju kao roditelja”, zaključuje se u saopštenju.
Na stranu elementarna nepismenost pedagoga i stručnjaka, istina bez potpisa, i to tek u dvije-tri rečenice. I oni bi da opismene našu djecu!
Kada je riječ o vašoj spremnosti da sudjelujete u rasvjetljavanju ovog slučaja, za svjedoke ćemo pozvati novinare koji su vas bezuspješno danima pokušavali kontaktirati, ali su svi vaši telefoni bili isključeni. O ostalim sličnim detaljima – drugom prilikom. Da je vaš kolektiv uopće bio svima na raspolaganju do ovoga ne bi ni došlo. O tome govori poduži spisak ispisanih učenika. A to što, nakon njegove smrti, niste posjetili roditelje učenika koji je bio vaš osam godina dovoljno govori. Ili ste se ipak bojali pogledati u oči majci čijem je djetetu put u smrt trasiran u vašoj školi?
Bojim se da ćete sve teško razumjeti, jer o tome govori vaša upisnina i naša tranzicijska elita kojoj treba bilo kakva diploma.
Ne kaznimo li zlostavljače – posljedice će biti višestruke i porazne. MI IH ONDA NAGRAĐUJEMO. A te posljedice će biti krvave.
I na kraju, Mahir je, kako rekoste, bio osam godina vaš učenik. DIRLJIVO. Ali, gdje ste bar na njegovoj dženazi, a džumu ne propuštate? I gdje su ti isti vaši pedagozi i stručnjaci? Gdje?
Za Mahira se zna gdje je.”
cure.ba
