Pažljivo lista slike u albumu. Pokazuje nam njenu djecu, njene unuke i njenu “drugu djecu“, zbog kojih i ispisujemo redove o ovoj velikoj ženi. Dok sa osmijehom govori o djeci na fotografijama, Ajša se prisjeća prijeratnih godina, piše Faktor.
Jedna bebica na čuvanje
Tada je zajedno sa mužem Mehmedom doselila iz Kalesije u Tuzlu, u mjesto Mandići. Muž je radio u jednoj građevinskoj firmi u Tuzli. Živjeli su kao i većina drugih tuzlanskih radničkih porodica, sve do 1985. godine, kada njihova svakodnevnica postaje jedna od najljepših i najpozitivnijih životnih priča.
– Nisam radila u firmi, bila sam domaćica. Tada sam imala 38 godina, dok mi je sin imao 16, a kćerka dvije godine manje. Išli su u srednju školu. Nekako sam pomalo bila usamljena. Zbog toga sam se upisala u Centar za socijalni rad, jer sam osjećala da nešto mogu uraditi, da mogu pomoći drugoj djeci – priča nam Ajša.
U Centru nisu dugo čekali, nego su pozvali ovu ženu, te joj kazali da imaju „jednu bebicu“ za nju. Ajša je bila radosna i uzbuđena.
– Razgovarala sam sa mojima. Oni su me podržali, posebno kćerka. Prihvatili smo bebu. Svi su je nosali i pazili. Sjećam se, bila je mala sićušna bebica, bila je teška dva kilograma. Kasnije sam saznala da su je roditelji napustili. Majka, koja je bila bolesna, kasnije je preminula – priča nam Ajša.
A mala sićušna bebica, koja je tada dobila ime Maja, udala se nakon 19 godina provedenih u domu Avdića. U međuvremenu je završila osnovnu i srednju ekonomsku školu.
– Htjela je na fakultet, ali se taj momak pojavio. Znala sam njegovu familiju. Mada, više sam voljela da je išla na fakultet. Ali, eto, ona kaže da su se zavoljeli, ljubav…Danas žive u Grazu u Austriji. Fino žive. Drago mi je da se usrećila – kazuje nam Ajša, Majina druga majka.
Dok je Maja odrastala, kroz kuću Avdića su prolazila i druga djeca. Jedni su se zadržavali nekoliko mjeseci, a drugi nekoliko godina. No, njihova zajednička majka Ajša svima je jednako i nesebično pružala ljubav i pažnju.
– Bila sam pri ruci ovima iz Centra, kada treba nekoga da smjeste na godinu, dvije, kada treba da ide na usvajanje. Kada je Maja imala četiri godine, došla je Amelina. Igrale su se kao prave sestre, rasle su zajedno. Kasnije je došao i Miroslav koji je bio kratko, a onda i Merima. Bili su i Milan, Jasmin, Jasmina, Merima… Većina ih je tokom rata dolazilo, priča nam Ajša.
Uprkos teškim vremenima i ratnom stanju, ova žena je smogla snage da, ne gledajući vjeru, pomogne djeci, te da ih odgoji na najbolji način.
– Bili su kod mene brat i sestra. Roditelji im se nešto posvađali. Bili su dva mjeseca kod mene. Mala je prohodala kod mene. Kasnije su se roditelji pomirili i došli po djecu. Sva djeca su me zvala – mama. I uvijek sam se vezala za njih – govori nam ona, navodeći da je djecu odgajala najbolje kako je znala, jer, ističe, odgoj je najvažniji.
Kroz njen dom su uglavnom prolazila djeca iz porodica koje se nalaze u teškom socijalnom stanju, a u nekim slučajevima su roditelji bili alkoholičari ili su imali psihičkih problema.
Iako su skoro svakodnevno druga djeca živjela u kući Avdića, njihova kćerka i sin nikada nisu bili ljubomorni, nego su, naprotiv, bili velika podrška. Isto je postupao i Ajšin muž Mehmed.
– On je radio, išao na posao. I njemu je bilo lijepo. Bio je dobar prema djeci. Ja sam sve oko djece – kupala ih, prala, pričala sa njima, savjetovala ih da uče. Išla sam na roditeljski – govori ona, navodeći da se njena kćerka udala 1995. godine. Iste godine se oženio i njen sin.
Nakon što je Maja udala, prisjeća se Ajša, svi su se razišli. No, ubrzo nakon toga pozvali su je iz Centra. U dom Avdića je stigla Damira. Tada je trebala krenuti u četvrti razred osnovne škole.
Završila je srednju školu kod mene. Bila je do 2012. ili 2013. godine kod mene. Sada je zaposlena i radi u jednom frizerskom salonu – priča nam ova 68-godišnja žena velikog srca.
Veli, da može, i da je mlađa, i sada bi vrata svog doma otvorila djeci kojoj je pomoć potrebna. Ponosna je i sretna što je njen život obilježen djecom i pomoći drugima.
-Jednostavno, voljela sam da nekome pomognem, a ta djeca su trebala pomoć. Nekako sam krenula. Samo od sebe krenulo. Upisala sam se i kasnije svaki put kad su zvali, ja sam prihvatila. Nikada nisam odbila, govori nam Ajša.
Unučići plakali
Veli, bilo je i drugih hraniteljica u Tuzli, ali, kazali su joj da je ona najbolja od svih.
Sve su imale neke probleme sa djecom. Sve su vraćale djecu, ne mogu da izdrže, dok ja nisam. Djeca su me slušala. Znala sam sa njima. Znala sam prići djetetu. Dijete k'o dijete, pruži mu ljubav, progovori, savjet mu daj. Mora se sjesti i popričati sa djecom, govori nam Ajša.
A da je ova majka zaista znala odgajati djecu, te da im je pružala svu ljubav, najbolje govori i trenutak kada se udala Maja koja je u dom Avdića stigla još 1985. godine.
– Tada su moji unučići plakali. Jednostavno, nisu mogli prestati plakati koliko im je bilo žao, govori nam ova velika žena.
cure.ba
