Tužno je i jadno u šta se sve ovo pretvara. Prije svega jadno je u šta smo se mi pretvorili. Očito nam nije dosta rata i onog jada koji nakon njega ostaje. Ne ide mi u glavu da ne shvaćamo koliko je ljudski život vrijedan, ma kako god se zvao onaj koji gubi taj život, piše Novi.
Pokušaš pobjeći od stvarnosti, upališ društvene mreže, pa ti blago rečeno dođe zlo. Samo se vrte brojke mrtvih, iz dana u dan rastu, pa se i sama zapitam koliko je meni još života ostalo?!
Jedni govore da su to teroristički napadi, drugi kažu obračunavanje bandi, treći se svađaju preko komentara, vrijeđaju neku Amiru, Miloša ili Marka. A ma, otkud njima pravo da nisu iste vjere kao onaj koji vrijeđa?! Evo, baš mi nije jasno.
Shvaćam ja da svatko svoje najviše voli, ali valjda i “onaj” tamo ima to “svoje”. Ma kod nas nemaš pravo biti “svoj”, da bi ostao živ moraš biti “njihov”. E moj svijete u šta smo te pretvorili.
Svakom je njegova bol najgora i najveća, ali nikako da shvatimo da boli i “onog njihovog”. Svaku majku boli gubitak sina, uništava je suza nakon gubitka supruga. Nije bitno koje je vjere ili rase.
Hajde svijete zatvori malo oči, a načuli uši pa slušaj. Slušaj krik i jecaje, slušaj bol koja se očima ne vidi. E kada saslušaš reci mi da li je to jecaj Hrvata, Bošnjaka ili Srbina. Hajde, molim te reci mi kakva je to razlika u tim krikovima.
Ne mogu da vjerujem koliko zla sijemo po ovoj zemlji kojom hodamo. Ne kažu džaba što siješ to ćeš žeti. A mi natapamo ovu zemlju “tuđom” krvi. Samo, trebamo znati da je i naša krv nekom “tuđa”. Razmislimo dok nam nije kucnuo čas.
Valjda ćemo shvatiti da je život dragocijen, ma čiji god on bio.
A do tada, slobodno pljujte svako slovo koje je ovdje napisano, osuđujte svaku moju riječ. Ali, prije svega, biram da budem ČOVJEK pa tek onda osoba koja pripada nekoj od nacionalnosti!
cure.ba
