“Tiho sam pripremio doručak, obavijestio suprugu, mlađu kćer i sina da imamo goste, a onda svim glasom uzviknuo : `Mladiću, doručak je gotov. Nikad nisam vidio nekoga da se tako brzo probudio“, piše ovaj ruski tata.
Unatoč neugodnoj situaciji. ovaj je otac odlučio sjesti sa kćerinim dečkom, pojesti doručak i porazgovarati.
“On je bio vrlo dopadljiv i prijateljski nastrojen momak. Očigledno neobrazovan, ali ne i glup. Bilo je nešto čudno u vezi njega. Moja me kćer uvjerila da je vrlo ljubazan i pažljiv dečko. U tom trenutku znala ga je oko mjesec dana. Svaki bi dan došao po nju motorom kako bi je odveo u školu, ali više nikad nije prenoćio“, dodaje ruski tata.
“On je mladić star 18 ili 19 godina koji je pristojan, dolazi u kuću nasmiješen i takav odlazi. Stalo mu je, pomaže bez potrebe da ga išta pitam, i čini moje dijete sretnim“.
“Rekao mi je da nema porodicu, obrazovanja i stalnog posla. Moja kćer ga obožava. On obožava nju. Pitao sam se: ko sam ja da ju spriječim u činjenju vlastitih grešaka?`
No s vremenom, otac se uvjerio u njegovu ozbiljnost. Mladić ju je poticao da piše zadaću na vrijeme, brinuo se za nju kad je bila bolesna, strpljivo joj se dodvoravao kad je bila loše raspoložena i općenito bio dobar utjecaj na nju.
Otprilike osam mjeseci kasnije porodica je saznala da je mladić beskućnik. Njegov otac se ubio, a majka narkomanka je pobjegla nekoliko sedmica kasnije. Njemu je tada bilo svega 15 godina. Tri godine preživljavao je na ulici, spavajući kod prijatelja i u Vojsci spasa, te radeći pomoćne građevinske poslove.
“Znam mladića starog 18 ili 19 godina koji je pristojan, dolazi u kuću nasmijan i takav odlazi. Poznajem mladića kojemu je stalo, koji pomaže bez potrebe da ga išta pitam, koji čini moje dijete sretnim. To je dijete koje nikad nije imalo šansu biti dijete.`
Kad je sa porodicom podijelio svoja saznanja, svi su zaplakali. Porodica je u jednom trenutku bila razočarana svojom kćeri koja je cijelo vrijeme znala ovu priču, ali ju nije željela podijeliti sa svojim roditeljima.
“Sljedećeg dana dao sam mu ključ našeg doma. Rekao sam mu da ga očekujem kod kuće svaki dan. Preuredili smo sobu za njega i omogućili mu da se školuje. To je bilo 2000. godine. Danas moj pronađen sin i kćer imaju vrlo uspješan zajednički posao, i dali su mi tri prekrasna unuka.` završava priču ovaj tata.
Život je nepredvidljiv, ali prije svega lijep.
(Dnevni avaz)
cure.ba
