Kakav je Toše bio u privatnom životu, šta ga je zanimalo, šta ste radili zajedno?
– Mogu da kažem da je on osoba za cijeli život. Uvijek ste mogli da se oslonite na njega kao na prijatelja i brata. Uvijek iskren. Bio je optimista, uvijek pozitivan, ali ujedno jako emotivan i jak. Tošeta niste mogli sresti iznerviranog, da se svađa ili vrijeđa nekog. Uvijek je bio nasmijan, čak i kad mu nije do smijeha, učinio bi sve da se drugi osjećaju raspoloženo i svakom bi pružio koji minut pažnje. Često se relaksirao uz muziku kući. Volio je operu, muziku iz filmova što nam je bilo zajedničko. Dosta je gledao filmove, omiljeni su mu bili historijski. Sport ga je takođe ispunjavao. Volio je da komponuje i da čita knjige. Neko vrijeme prije smrti, što malo ko zna, proučavao je jezike, a naročito je bio impresioniran italijanskim. Imao je malo slobodnog vremena, a i kad bi ga našao provodio ga je u krugu porodice. Isto tako, nikada niste mogli da čujete da, kao većina današnjih “zvijezda“, kaže da su nastupi naporni, da im se ne ide na koncerte, da su preumorni. On i kada je umoran, što je bilo često, volio je da kaže “Uh što sam se lijepo umorio“. Bilo da se radilo o koncertima, sportu. Volio je to što je radio.“
Koje uspomene nosiš iz tog perioda života?
– Lijepe i samo lijepe. Sve ostalo bi bilo suvišno reći.
Koliko ste se dugo poznavali?
– Upoznali smo se 2004. godine i to igrom slučaja. Moja porodica ga je poznavala jer se bave muzikom, te smo tako ostvarili kontakt.
Da li ti je smetalo što su mnogi ljudi, nakon nesreće, počeli da se povezuju sa njim iako nisu bili ni približno bliski?
– Smetalo je i smeta. Jako me nervira činjenica, počevši od fanova, pa preko ljudi koji su možda nekoliko puta sjedili s njim, a koji ga nazivaju prijateljem, da za novine pričaju kako je Toše bio “anđeo“ ili “vanzemaljsko čudo“. Da li ti ljudi imaju ikakva iskrena osjećanja i poštovanja? Apsurdno mi je da slušam i čitam takve izjave. Ljudi koji su ga zaista poznavali će se složiti sa mnom. Toše nije bio nikakav svetac, da se razumijemo. On je samo momak kakvog današnjica nema ili ima u svega par procenata, jer je rijetkost vidjeti kompletnog i brižnog momka koji bi djetetu, pa i čovjeku od 100 godina izašao u susret. To današnjica nema i slobodno mogu reći da me je sramota zbog toga u ime svih ljudi. On je prije svega bio jako lijepo vaspitan momak, pobožan. Kultura, pobožnost, dobrota koja se nosi iz porodice i crkve su stvari koje su ga najviše odlikovale.
Kako se boriš sa njegovim odlaskom?
– Čini mi se, ponekad, kao da mi je lakše kad sam u krugu nekog zajedničkog društva i kad smo na telefonskim linijama, jer me vraća na staro. Ne volim kad se mnogo priča o njemu, kad smo na okupu nekako iščekujemo njegov dolazak. Jednostavno se ne borim. To boli i boljet će sve dok postojim. Najteži datumi su mi taj 16. i 17. oktobar.
Da li možeš da izdvojiš neku anegdotu koju ste zajedno doživjeli?
– Jednom prilikom dok smo sjedili ispričao mi je kako se divi grupi “Il Divo“. Bio je u stanju satima da priča o njima i kako su koji dio prepjevali iz već poznatih pjesama. Bio je fasciniran. Od tada 2007. godine do danas, eto mene već na četvrtom njihovom koncertu, i to u prvim redovima.
Šta bi poručila Tošetu da možeš?
– Rekla bih mu samo: “HVALA TI“.
mreza.org
