U jeku beskrupuloznog iskorištavanja medijskog prostora za reality emisije najgorih sadržaja, načinjeno je istraživanje na temu utjecaja ovog televizijskog žanra na društvo i pojedince. Do koje mjere su takvi programi ‘metastazirali’ tkivom našeg ionako sve beznadnijeg društva!?
Šokantna informacija iz naslova teksta još uvijek se nije dogodila pred očima gledalaca, ali bi mogla – i to vrlo brzo… Jer ono što se dešava u reality emisijama neminovno vodi ka ‘katarzi’ u vidu krvoprolića koje će krvožedna masa gledalaca ushićeno posmatrati kao posve normalan tv sadržaj. Seks pred kamerama već postaje kliše i uskoro tu istu dokonu gledalačku masu uopće neće zanimati…
Stoga nas je na samom početku istraživanja zanimalo kako je moguće da je danas vrhunac reality programa (koji po kanonskoj definiciji treba da nudi sliku neke ‘stvarnosti’) spolni odnos pred kamerama i da li, tom logikom, sutra u improviziranim kućama Farmi, Big Brothera, Parova itd. zaista možemo očekivati ubistvo?!
– Naravno da možemo. Uobičajeni sadržaji više nisu interesantni. Reality show je zapravo bijeg od sopstvenog života u nečiji tuđi. Nemamo produktivnost u danu, nismo zadovoljnima nama samima, uglavnom ne radimo ili pak ako radimo – nismo zadovoljni finansijama i ne možemo sebi da priuštimo bilo šta kvalitetno, a sistemu vrijednosti koji traži kvalitet potrebno je nešto dati pa je onda ‘bolje’ vratiti se dekadentnom sistemu koji ne traži energiju, pojašnjava za DEPO Portal Jasna Bajraktarević, cijenjena psihologinja i intelektualka s Pedagoškog fakulteta u Sarajevu, piše “Depo“.
ZAVIRI U TUĐI ŽIVOT: Ovaj fenomen za sobom je povukao pitanja kao što su ‘izopačena stvarnost’ i kome ona ustvari pripada, problem opscenog sadržaja lišenog svakog morala i granica dobrog ukusa koji takvi programi nude, psihološki profil kandidata te momenat u kojem se ustvari pitamo u kakvo se to društvo kolektivno pretvaramo i jesmo li mi svi pomalo ‘bolesni’ ako se povodimo za takvim jeftinim i petparačkim vrijednostima.
– Jednostavno se uživite u tuđi život i tako preko tuđeg, a kroz svoj život – shvatite da niste jedini ljudi sa problemima, navodi sagovornica DEPO Portala, te dodaje:
– Nekada su, tokom prve pomame za realitijem, prije desetak godina, tu učestvovali popularni ljudi sa estrade i bilo je interesantno vidjeti kako se skidaju maske s lica tih ljudi koji nam djeluju kao ljudi iz fotošopa. A kad skinu masku, vi kažete: pa i oni su samo ljudi! To je ona vjekovna ljudska potreba da vide da i bogati plaču, da su i slavni nesretni itd. U toj zapravo egocentričnoj potrebi da vidimo kako i drugi ljudi pate mi tražimo način da preživimo sopstveni život koji je odavno izgubio kvalitet. Uključimo kanal, tamo se dešava sve, tamo je adrenalin. On više nije u našem životu jer mu nemamo šta pružiti, niti on ima nama šta dati. Nažalost, naš izopačen sistem vrijednosti ide dotle da ni klasičan bonton više nije zastupljen na ulicama, inteligencija više nije nešto što se traži, kao ni sposobnosti.
Bh. sociolog i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Jusuf Žiga još je oštriji u svojim kritikama reality sadržaja u medijima i ne krije svoje zgražavanje, kako kaže, ‘najogavnijim sadržajem’ koji nam se danas nudi na malim ekranima.
– Ne mogu mediji sebi umisliti da pod izlikom gledanosti smiju emitirati šta god požele. Ko ima pravo da ljude s ozbiljnim mentalnim problemima ‘in vivo’ podvrće eksperimentu?! To se ni u nauci ne radi. Za svaki eksperiment postoje rigidni preduvjeti, a ovo je cirkus uživo koji je izmakao svakoj kontroli!, smatra Žiga.
KAD NEKOPETENTNI POSTAJU SUPERIORNI: Tu se dotičemo još jednog bitnog pitanja koje nam se nemilosrdno svaki dan odvija pred očima, ali tome često ne pridajemo veliku pažnju. Šta se to desilo s našim sistemom vrijednosti da se tako rapidno urušio?
– Imate generalno upropašten Balkan nekompetentnim ljudima. To je Dunning-Krugerov efekat koji pripada popularnoj psihologiji, tj. kada nekompetentan čovjek biva superioran i isto tako superiorno brani svoje neznanje. Kod nas je potrebno zadovoljiti jedan sasvim novi sistem vrijednosti, ovim redom: imati novac, probati da sebi obezbijediš poziciju u kojoj je najbitnija moć – realistički komentariše Bajraktarević i pojašnjava:
– Sve je manje antologijske literature, glumaca koji izlaze s naših akademija, stručnjaka, naučnika. Šta je devalviralo jedan reality show? Previše ih je bilo! Ispucana je norma ljudi koji se nude. Svodi se na onog koji će platiti da uđe unutra. Stvaramo modele i idole kao što su optuženici za ubistvo, starlete, marginalci itd. Izgubili smo kvalitet jer velika većina televizija u tome vidi svoju komercijalni profit. Malo je onih koji će, razmišljajući o tome šta je stvarno kvalitet a šta ne, uspjeti da preskoče taj kanal. Zato tu više nema ni obrazovanih, nego samo onih koji bez ulaganja, na jeftin način, pokušavaju da naprave karijeru.
No, sve to ne ide na dušu samo medija, već imamo efekat ‘principa spojenih sudova’, smatra profesor Jusuf Žiga i pojašnjava:
– Postoji u svemu tome i uloga društva. Gdje su institucije koje prate kvalitet sadržaja?! Nema procjene profesionalnosti, etičnosti… To uzrokuju novi mediji i socijalni kolektiv s institucijama koje omogućuju neodgovorno ponašanje. Iole ozbiljan medij vodi računa čak i kada emituje umjetnički film s eksplicitnim scenama neprimjerenim određenom uzrastu…. Pojedinac se protiv svega toga ne buni jer misli da je nemoćan i da ne može doprinijeti promjeni, a reality je samo vrh sante leda! Naše društvo generalno treba da se uozbilji jer je na snazi novi, izopačeni sustav vrijednosti gdje svako radi šta hoće znajući da ga kasnije ‘neće boljeti glava’.
SJEĆATE LI SE MENGELEA: Zanimalo nas je i šta naši sagovornici misle o psihološkim profilima ljudi koji se prijavljuju u reality emisije i jesu li oni labilne ličnosti ili čak osobe s ozbiljnijim poremećajima? Na koncu, jesu li oni ‘pokusni miševi’ iza kojih stoji unosni biznis psihologa i produkcijskih timova?
– Još od starih Rimljana pamtimo onu staru ‘hljeba i igara’. To je klasični mehanizam ovladavanja masom. Sumnjiva je i podla namjera novih medija, strateški preduslovljena. Sjećate li se Mengelea? Ovo što gledamo danas je slično i odvija se uživo na ekranima, mimo svih etičkih, moralnih i humanih uzusa! Ljudi se dovode u izluđujuće situacije, a mi to pratimo kao u bunilu. Oni su poput kakvih zatvorenika. To je ravno imbeciliji. Danas je nešto atraktivno ako je konfliktno i bolesno, smatra Žiga i ukazuje je na još jedan problem od velike važnosti, a koji se tiče digitalnog doba i online medija te njihovog negativnog utjecaja na psiho-socijalnu ravnotežu pojedinca:
– S pojavom interneta i novih medija dobili smo mnogo prednosti, dostupnost informacija je brža nego ikada, ali to ima i svoju podlu stranu. Zapitajte se samo: ko bi zaradio kada bi nudio samo edukativni sadržaj? Promjene su se desile naglo, danas polovina generacije roditelja mojih studenata ne zna upaliti računar, dok im djeca pak provode jako puno vremena na društvenim mrežama. Postoji izvjesna ‘internetska ovisnost’, ljudi žive virtuelni život, posljedično s vremenom upadaju u depresiju jer nemaju prave prijatelje, postaju sve nepismeniji, zaključuje profesor Jusuf Žiga.
Jasna Barjaktarević smatra da sve što se radi kod nas ima jedan jedini cilj – podizanje tenzija i agresije. A to što su u reality-u prisutni psihički poremećeni ljudi, to je stvar novca. Tu se radi o granicama etičnosti.
– Dešava se nešto što je naučni eksperiment. Svađaju se konstantno, adrenalin raste, tenzije na karakternoj, nacionalnoj, svakoj osnovi. Ali to je reality u našem kolektivnom reality-u. Varanje prijatelja, ljudi, otvorena seksualnost bez emocija je način komunikacije. Poenta svega je napraviti ljude bez emocija – jer kada ih nemaš, lako ti je da gaziš ljude i stigneš do cilja.
NISU MEDIJI NAŠI RODITELJI: Ali, uprkos činjenici da najveći dio mase uljuljkano prihvata ono što se nudi, ipak postoji određen procenat ljudi koji reality sadržaje smatraju nedopustivim i skandaloznim. U Srbiji je nedavno, upravo zbog toga, pokrenuta peticija s porukom: Dosta šunda, gluposti, zatupljivanja, kriminala…, koji servirate našoj djeci, i to u prime-timeu!
Koliko takva peticija može uticati na stav javnosti, s obzirom na snažnu hiperprodukciju i monopol medija?
– Ne može uticati! Ne vjerujem više u peticije ako iza njih ne stoji novac koji će se pokazati većim nego onaj kojim upravljaju mediji. Mi ustvari imamo pogrešan odnos prema medijima. Nisu oni naši roditelji, nisu porodica. To je biznis. Šta to mi očekujemo? Da nam mediji pruže roditeljsku pažnju, da budu naši ljekari, profesori?, navodi Bajraktarević, naglašavajući značaj klasične ekonomske maksime:
– To je čista ponuda i potražnja. Zašto da ja krivim medije koji puštaju koncert turbo folkera, kojima je na koncert došlo 100.000, ljudi dok meni na predavanja dođu samo oni koji moraju? Vi birate šta ćete slušati ili gledati, imate izbor… Suština reality showa ista je kao i suština onoga što narodu radi licemjerna vlast. To je klasična psihološko-komunikološka igra poznatija kao ‘hajde da ga sredimo na brzaka’. Oslabljuješ jedinku kako bi je učinio ranjivom. – zaključuje naša sagovornica, upozoravajući na opasnu paralelu između reality showa na TV ekranima i onog koji svakodnevno živimo mi kao pijuni moćnika.
No, profesor Žiga nije posve pesimističan po tom pitanju i smatra da je promjena i danas moguća:
– Promjena je moguća i kreće od samog pojedinca. Kroz historiju je često u određenim periodima i sredinama bilo prisutno veliko trpljenje, a onda bi se desila provala iznutra tj. stanovito ‘zrijenje iznutra’.
Možda je promjena zaista moguća, no na nju ćemo, zasigurno, još dugo čekati… A do tada će nam pred očima sijevati ‘vijesti’ poput naslova našeg teksta!
cure.ba
