“U Novom Sadu su upravo posjekli dva drveta koja je u ulici Ise Bajića moj tata zasadio kao poklon mojoj mami.
Naravno, na predviđenom mjestu za tako nešto.
Tu smo uvijek sjedili kao porodica i kad su zbog `uređenja` uredno posjekli prethodna stabla, dugo se niko nije pojavio da zasadi nova.
Đole jeste…
Godišnje u Novi Sad dolazi na hiljade tatinih fanova i pored naše kuće obiđu još nekoliko mjesta u gradu koja imaju veze sa njim.
Jedno od tih mjesta bila je i saletla iz filma `Kao rani mraz` koju smo kao porodica poklonili Gradskom zelenilu.
Na njoj je bila i pločica sa ugraviranim stihovima koju su fanovi uzeli za uspomenu, što je naravno, za oprostiti…
Saletla je iz nejasnih razloga ove godine premještena iz Dunavskog parka… Negdje već…
Za ova dva drveta se isto tako znalo u krugovima onih koji vole tatine pjesme i samim tim kapiraju da `…ko nije drvo razumio prvo pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio…`
Na njima su isto bile male ugravirane pločice, svake godine nove za specijalan datum, koje su takođe nestajale brzo, nekom za uspomenu…
Uz opravdanje da se `diže behaton` ili tome slično, i ova dva drveta su zauvijek nestala… Postoji rješenje za one koji žele da ga nađu kao što je bašta kafića preko puta: ogradi se stablo betonskom kadicom i napuni zemljom…
E, ali to je ipak mnogo više truda nego lijepo zatvoriti ulicu u centru grada, testeru u ruke i udri…
Lakše je rušiti nego graditi, i sjeći nego saditi…
…i shvatiće kad tad, da ne znaju šta je hlad…“
index
