Imam jedne džamije sanjao je jednog čovjeka, koji baš i nije bio poznat po dobrim djelima, da je od stanovnika Dženneta. Jednog dana zaustavio ga je i rekao mu: “Sanjao sam da si u Džennetu, reci mi šta si uradio (šta misliš zbog čega si zaslužio Džennet)?”
Čovjek je odbijao da mu kaže, ali pošto je imam bio uporan na kraju je pristao pod uslovom da ne spominje njegovo ime i da zna da mu je ispričao ovu priču samo kao pouku, nadajući se oprostu od Allaha.
Pa mu je ispričao:
“Oženio sam se i osamio s mladom, a onda sam saznao da je ona u drugom ili trećem mjesecu trudnoće, naravno – s nekim drugim.
Pa sam je sakrio od svoje i njene porodice, kako ne bi saznali nešto o njenom stanju i smatrali je lošom, tako što sam im zabranio da je posjećuju ili da ona ikoga posjećuje.
A onda je došlo vrijeme poroda, pa sam našao ženu da joj pomogne. Potom sam uzeo dijete i stavio ga ispred džamije. To je bilo oko dva ili tri sata ujutro, a kada je zaučio sabahski ezan pošao sam u džamiju. Na ulazu vidjeh ljude kako su se skupili oko djeteta, pa mi rekoše šta se desilo.
Rekao sam im da je dijete sigurno siroče, a nakon što su i oni potvrdili, uzeo sam ga i odnio svojoj kući.”
Kada je njegovoj supruzi prošao nifas doveo je šejha i svjedoke iz drugog grada pa se ponovo vjenčao s njom.
“Ona je sada moja žena i majka moje porodice, a svih ovih godina za ovo niko ne zna.”
Zamislite da je neko drugi bio na njegovom mjestu – sigurno bi raširio njen slučaj na sav glas, piše “Akos“.
