Emir Hadžihafizbegović (Foto: Arhiva)
U ekskluzivnom intervjuu, prvom nakon tragične nesreće, u emisiji INTERVIEW20 u programu BHT1, glumac Emir Hadžihafizbegović je iskreno i otvoreno objasnio šta se dogodilo te kobne noći:
„Dogodilo se to da sam se vraćao 60 km prije Zagreba, lagana vožnja. Čovjek koji je pomeo signalizaciju je pobjegao sa lica mjesta, nas je sve ugrozio, jednostavno stvorila se jedna crna rupa onog trenutka kad je signalizacija pometnuta, mjesto na kome su bile armature, željezni blokovi, cigle, građevinski materijal, od tog trenutka to je bila preticajna traka. U toj preticajnoj traci se desilo to što se desilo. Neću sad ja da govorim dalje…sve će reći taj izvještaj, nažalost i ti ljudi i ta duboka žalost, moja, ja sam izgubio majku u ratu i znam šta znači izgubiti roditelja i ne bih volio biti ni patetičan, ni glumiti sada nekog frajera koji će slati neke poruke. Ja sam u telegramu napisao šta sam napisao i želja mi je da se sretnem sa kćerkom gospođe Anice, ali kažem, svi smo te noći bili ugroženi, greškom i krivnjom čovjeka koji je tu prošao pet minuta ranije i razvalio to sve“.
Ovo izdanje emisije Interview 20 je snimamo u dva navrata. U drugom dijelu intervjua koji je sniman 24 sata prije nesreće urednica Sanela Prašović Gadžo je sa poznatim glumcem razgovarala o veselijim temama, prvenstveno o nagradi Zlatni lav koju je ovaj glumac nedavno osvojio. Upitan da li je Zlatni lav najvažnije priznanje u njegovoj karijeri, Hadžihafizbegović je odgovorio:
„Jeste. Direktno se može odgovoriti da je to najveća nagrada koju sam ja dobio za posao kojim se ja bavim. Žiri je bio sastavljen od petero ljudi – Izrael, Amerika, Meksiko, Švedska i Poljska – i to je žiri koji nije opterećen nikakvim lobiranjima, nikakvim zakulisnim kuhinjama što se dešava na nekim drugim festivalima. Dobiti Zlatnog lava za najbolju mušku ulogu u programu takmičarskom u Veneciji je nešto što mi je drago i to jeste visoko podignuta ljestvica i satisfakcija za urađeni posao“.
Nezaobilazno pitanje bilo je i ono o odnosu Emira Hadžihafizbegovića i njegovog profesora i nekadašnjeg prijatelja Emira Kusturice:
„Ja sam imao jedan jako jako emotivan odnos s njim četiri godine – profesor na Akademiji, a onda jedno intenzivno druženje, jedna blizina koja je i poslije diplomiranja bila ozbiljna jaranska varijanta. Nažalost, pukli smo na Bosni i on je između domovine i nekog personalnog hedonizma izabrao personalni hedonizam. Da ne misle gledaoci, tu mu dajem i support, ovo mijenjanje vjere, to je legitimno potpuno. Kako ljudi prelaze na islam, katoličanstvo, pravoslavlje, meni je to super. Ja duboko vjerujem da će on doći u ovaj grad i ponovo tražiti neku energiju u Sarajevu. Neprincipijelno se on obračunao i sa svojim gradom i sa svojom državom“.
Potvrdivši da je spreman popiti kafu sa Kusturicom, ali samo u slučaju da Kusturica njega pozove, na pitanje kako bi tekla situacija da primi takav poziv, emotivni glumac je odgovorio:
„To je prvo nemoguća misija, ali ako ćemo se baviti hipotezama, nikad ja njega ne bih zovnuo na kafu, kad bi on mene zovnuo ja bih otišao i pio bih snjim kafu i rekao mu sve što mislim o onome što je napravio. On je genijalan umjetnik, ali to Sarajevo i cijeli taj njegov životni background i sva njegova filozofija života je iz ovog grada. Eto ga tamo, žao mi je. Ja sam bio na festivalu u Herceg Novom sa filmom i zamolio sam direktora festivala, sjajnog mog prijatelja Zorana da me odvede na groblje gdje su roditelji Emira Kusturice sahranjeni i položio sam cvijeće, proučio Fatihu njegovim roditeljima. Ne znam ni što sam to spomenuo. To je neka civilizacijska stvar, nisam uopšte mislio da ćeš me ovako sad ponovo otvoriti kad je on u pitanju“.
Urednica Sanela Prašović Gadžo pitala je Hadžihafizbegovića i šta misli o Kusturicinim filmovima:
„Mislim da ima tri djela. To su: „Dolly Bell“, „Otac na službenom putu“ i „Dom za vješanje“, a poslije toga vidi se jedna kakofonija autorska i sve to što je uradio nije ni blizu ova tri filma. Čak je, čini mi se, neka kritičarka u Kanu napisala da Emir Kusturica dok ne riješi svoj osobni odnos sa zemljom u kojoj se rodio ne treba snimati filmove. Možda je pretenciozna izjava, ali u tom kontekstu je nešto napisala. Svaki put ima tu elemenata Bosne, pa nije on slučajno na Mokroj Gori, sat i petnaest minuta vožnje do Bosne, pa sad će snimati nešto na Palama. Tako približava se. Generalno mislim da je cijela ta priča njegova žalosna i ako ikad bude gledao ovaj intervju, neće mu se ništa bad desiti u njegovom rodnom gradu. Popiće par čaršijanerskih onih dobacivanja, ali ja mislim da on duboko pati zbog svega toga što je uradio. Ima mnogo većih mrcina od Emira Kusturice koji hodaju ovim gradom poslije ‘96. godine, mnogo veće mrcine od Kusturice pa im se ništa u gradu nije desilo“.
Koji je uslov da Emir Hadžihafizbegović glumi u nekom Kusturicinom filmu, kao i mnoge druge teme ovog izdanja emisije Interview20 u cjelosti možete pogledati na sljedećem linku:
depo
