Tijana Jurić (Foto: Arhiva)
„Tijana se plašila da ide noću sama. Kad god bi se okupljali, neko bi uvijek dolazio po nju i uvijek ju je neko pratio kući. Te večeri kada je ubijena možda je prvi put išla sama ulicom u to doba. Ja sam je i te noći pitao da pođe sa mnom da ispratimo drugaricu kući, pa da se zajedno vratimo na igralište. Međutim, ona nije htjela. Rekla mi je da ćemo se naći tamo. I otišla… To je bio posljednji put da sam je vidio i posljednje što smo jedno drugom rekli“, sa dubokim bolom u očima, netipičnim za dijete tog uzrasta, priča za „Alo!“ petnaestogodišnji Stefan L. iz Bajmoka, drug mučki ubijene Tijane Jurić (15) iz Subotice.
– Otkad je nestala, bez prestanka vraćam film u svojoj glavi i pitam se šta bi se desilo da sam krenuo sa njom – dodaje tiho Stefan, koji je, kako su nam njegovi prijatelji ispričali, danima nijemo zurio u prazno u šoku zbog saznanja da je Tijana nestala. Kako smo primijetili, ovog dječaka, iako svjesnog da nema apsolutno nikakvu odgovornost za smrt drugarice, izjeda griža savjesti što nije bio sa njom u kobnom trenutku, kada je Dragan Đurić (34), osumnjičen za ubistvo, svojim crvenim „golfom“ prošao bajmočkim naseljem Rata.
– Znam da je sudbina tako htjela i da se Tijana našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, ali ne mogu da prestanem da razmišljam o tome – dodaje Stefan, kome je Tijana, osim što mu je bila dobra prijateljica, bila i dalja rođaka.
Tijana, inače rodom iz Subotice, svaki drugi vikend i svaki raspust je provodila u Bajmoku, gdje žive njeni baba i deda i gdje je imala brojne drugare. Djeca iz Bajmoka i Tijana bili su složni i vezani jedni za druge, pa su se tako mali Bajmočani organizovali i došli na proslavu Tijanine mature u Suboticu, a i ona je bila kod njih kada su im uručivane diplome po završetku osnovne škole. Zajedno su, sa jednom od nastavnica, bili i na moru u Buljaricama.
– Nema ko je nije volio. Ona je uvijek bila vedra i nasmijana. Nikada nikoga nije uvrijedila ili rekla nešto loše o nekome. Nikada nije čak ni opsovala. Bile smo veoma bliske. Mnogo sam je voljela… Znala sam sve njene tajne i ona moje – kaže za „Alo!“ Milica L. (15), koja je sa bila sa Tijanom tog 25. jula na fudbalskom turniru u Sportskom centru „Rata“. To isto kaže i njena vršnjakinja Maja I.
– Tiku sam upoznala dok smo još bile male. Moja tetka i njoj dođe neka rođaka, pa smo tako počele da se družimo. Kao mala, rjeđe je dolazila, ali prethodnih nekoliko godina smo se stalno viđale i postale smo veoma dobre drugarice – priča za „Alo!“ Maja I. (15).
– Nikada u životu se nismo posvađale. Ona nije bila takav tip. Voljela je da se šali, ali nikada na tuđi račun. Neprestano smo bile u kontaktu. Kada nije bila u Bajmoku, po cijeli dan smo se dopisivale preko „Skajpa“. Neki put smo i u školi, kada nam je dosadno, slale jedna drugoj SMS-ove. Sve to će mi strašno nedostajati – dodaje Maja, koja kaže da otkada je Tijana nestala praktično nije spavala ni deset sati.
– Kada je nestala, danima i noćima smo je tražili. Dijelili smo flajere sa njenom slikom i lijepili plakate. Išli smo svuda, sve do granice… I sada, kada je nađena i sahranjena, ne mogu da spavam. Budim se na svaki šum… Čim nešto šušne, probudim se, skočim iz kreveta i pitam šta se dešava – dodaje ona.
Inače, mala Maja je te užasne večeri kada se zločin dogodio prošla istim putem kojim je prošla i Tijana, samo nepun sat ranije.
– Kad je vidjela da sam pošla, Tijana me je pitala: „Gdje ćeš?“. Ja sam rekla: „Hladno mi je. Idem kući. Čujemo se“. To su bile posljednje riječi koje sam joj uputila. Sjela sam na bicikl i projurila putem na kojem će ona sat kasnije biti ubijena… Da je onaj monstrum tuda prošao ranije, žrtva bih bila ja – stresavši se od jeze dodaje mala Maja.
Vjerovali smo da će je otmičar pustiti!
Tijanin drug Stefan sa bolnom preciznošću sjeća se svakog detalja večeri kada je Tijana nestala.
– Krenuo sam da ispratim drugaricu, a Tijana je rekla da želi s nama. Negdje u blizini restorana „Polet“, nedaleko od njene kuće, rekla je da želi da se vrati na turnir i otišla. Poslije nekoliko minuta, zvao me je naš drug Luka i pitao me gdje je ona. Rekao sam mu da treba da se pojavi svaki minut i da ću i ja uskoro biti tu. Luka je riješio da nam krene u susret. Na mjestu zločina, pored voćnjaka, vidio je njenu patiku. I nokat. Ušao je u voćnjak i dozivao je. Nije mogao da je nađe. Potrčao je ka meni… Zajedno smo izbezumljeni otrčali do terena. Usput smo sreli poznanika, on nam je rekao da provjerimo da nije kod kuće. Nije bila. Zvali smo telefonom sve redom, ali je niko nije vidio. Tog jutra smo u njenoj kući bili do pola osam. Nismo spavali ni narednih nekoliko dana. Međutim, iako su dani prolazili, nadali smo da ćemo je naći, da će se onaj ko ju je oteo uplašiti zbog medijske pažnje i pustiti je na slobodu – objašnjava sagovornik.
alo.rs
