Aleksandra Tomić (Foto: Ekskluziva)
Zanijemila Aleksandra Tomić, sestra Dragana Đurića, osumnjičenog za ubistvo djevojčice Tijane Jurić. Zanijemila porodica njenog supruga Darka. Komšije i prijatelji.
– Snahi je najteže što sve mora da krije od djece – kroz plač govori Aleksandrina svekrva Vida Tomić. – Ima dva sinčića, jednom je četiri, a drugom deset godina. Pred starijim ne uključujem ni televizor. Ali, jednog dana, moramo mu reći šta se dogodilo. Svakako prije početka škole.
Klek kod Zrenjanina. Ovdje žive Aleksandra i njena porodica, ovdje je često dolazio njen brat Dragan. A prije dvije nedjelje sa bratancima je proslavio i svoj 34. rođendan. Sestra mu je pripremila tortu, pozvala komšije. Stravična vijest o bratu ovu ženu je potpuno slomila. Oborila je tako da jedva ustaje. Pod teretom užasnog zločina za koji je Dragan osumnjičen, jedva je prikupila snage da, u petak, na nekoliko minuta izađe iz kuće.
Jedva je pristala da govori
– Eto šta smo doživjeli da strahujemo od svake vijesti. Od susreta – kazala je jecajući Aleksandra Tomić. – Još ne vjerujem. Ili nisam u stanju da prihvatim da je to moj brat mogao da uradi. Voljela bih da mogu da ga pogledam u oči. Da mu kažem… da mi kaže… zašto, brate moj?! Zašto?! Da li znaš kakav si strašan teret ostavio nama. Tvojim sestrićima. Kako će, brate, s tim teretom da žive?
Začuo se jauk. Svekar Drago i svekrva Vida sklanjaju mlađeg Aleksandrinog dječaka. Zatekli smo ga u igri sa djecom iz komšiluka.
– Žalim za nedužnom djevojčicom. Pa majka sam – kazala je kada se malo pribrala Aleksandra. – A Dragan je moj brat. Ja ga ovakvog ne poznajem. Moj brat je drugačiji. Bili smo veoma vezani, posebno poslije smrti našeg oca. A to je bezmalo četrnaest godina. Bože moj, da li je moguće? Brate moj, šta se to u tvojoj duši dogodilo? Ko je mogao do tančina u tuđu dušu da pronikne… Sve nas je volio. I svi smo ga voljeli. Sestrići su ga obožavali. I on njih. Pretprošli put kada je, polovinom maja, dolazio na rođendan mlađem, kupio im je bazenčić za dvorište.
A posljednji put kada je dolazio, prije dvije nedjelje, zadržao se četiri dana (od 21. do 25. jula).
– Mislim da je bio petak, 25. Dragan je rekao da ide u Novi Sad – pokušava da se prisjeti Aleksandra. – U međuvremenu, u goste je došla naša majka Makivija. Dragan se vratio u subotu ili nedjelju, zaista nisam sigurna koji je bio dan. I tada se sa mamom vratio u Surčin. Imao je još nekoliko dana odmora.
Dok Aleksandra Tomić govori, svaki minut presječen je pitanjem: „Da li je moguće? Kako ću sad? Mogu li da iznesem ovaj teret? Kako će majka, kako će djeca?“ Redovi jauka i jecaja presecaju i riječi: „Žao mi je zbog te djevojčice, žao mi je, majka sam“.
Priča nam da je od prvog dana, kada je čula za nestanak Tijane Jurić, Aleksandra podijelila na svom fejsbuk-profilu apel za pomoć.
– Željela sam da je što prije nađu. Da se vrati roditeljima. Da ne pate – kaže nam. – Ali poslije ove nesreće koja nas je pogodila, evo već dva dana stižu prijetnje i uvrede. Zašto? Kome smo mi, moja porodica i ja, skrivili? A vjerujte, da sam znala bilo šta što bi nagovijestilo namjeru moga brata, ja bih ga sprečila.
OSTAVITE IH NA MIRU
Aleksandra je, od petka izgubljena i samo plače – kaže Ankica Knežević, prva komšinica Tomića. – Od marta prošle godine, kada im je svekar Drago kupio kuću, družimo se s njima. Mnogo su vrijedni i radni. Ni krive ni dužne zadesi ih ova strahota. Ako ikako možete, ostavite ih na miru.
IMAJU PRAVO NA DETINjSTVO
Svekar Aleksandre Tomić, Drago, molio je u petak novinare da ne uznemiravaju njegovu snahu i unuke.
– Moji unuci imaju pravo na djetinjstvo, a moja snaha na mir. Kakve oni imaju veze sa tom nesrećom koja je pogodila porodicu Jurić u Bajmoku? Donekle razumijem vaš posao, ali, molim vas, razumijte i vi nas.
blic
