Al' Dino Kurića i Arduana (Foto: Arhiva)
Susrećem se često s ljudima koji su u potrazi za odgovorima, pojašnjenjima ili razlozima zašto im se nešto događa. Prošla sam, i prolazim, i sama kroz takve periode u životu i sasvim mi je razumljivo da se traže odgovori, razlozi ili objašnjenja.
Jer nitko od nas ne voli živjeti u neznanju. Nitko od nas ne voli završetak bez objašnjenja. Jer za svaki događaj moramo imati barem donekle valjan razlog.
Nema olakšanja jer nema razloga zašto. Nema olakšanja jer nema objašnjenja. Nema olakšanja jer nema odgovora na naše pitanje “zašto baš…”
Jednostavno ga nema, jer vjerojatno nismo spremni na odgovor. Nismo pripremni za razlog. Nećemo razumjeti objašnjenje. I to mogu prihvatiti što mi donekle olakšava da i ne pitam ono “zašto” jer istinski vjerujem da se baš sve događa s dobrim razlogom, još boljim objašnjenjem i da ćemo svi prije ili kasnije dobiti ili shvatiti odgovor na naše pitanje “zašto”…
Ono skriveno “zašto” i nespremno “zato”, postavio je i odgovorio poznati bosanskohercegovači kantautor Aldin Kurić Al’ Dino..
Ostavljam vas uz jednu malu priču koja bi vam mogla bar malo olakšati da ne postavljate ono “zašto” pitanje…
“Ponekad je upravo ovo ono što se dogodi kad se stvari ne odvijaju onako kako mi mislimo da bi trebale. Samo vjerujte da će sve što se događa, bilo dobro ili loše, događa se sa dobrim razlogom te da prije ili kasnije ide vama u korist. To ćete shvatiti tek godinama kasnije, kad se desi upravo ono što se trebalo desiti, a što se ne bi desilo da se stvari prije nisu događale na način na koji su se dogodile…” Tako nekako već razmišljam dok slušam tok priče pomenutog nam vokala.
S obzirom da je ovo priča koju sam lično čula, doživjela, registrirala… i tiče se muškog – ženskog odnosa, konkretno u braku, pomislih da bi bilo lijepo javnosti (uvijek smo željni informacija, da se ne lažemo) dati detaljnije što se suštinski desilo između ovo dvoje ljudi…
Samo se malo strpite i sve će se kockice, prije ili kasnije, poslagati na svoje mjesto…Arduana-AlDino2aAldin Kurić, poznatiji kao Al’Dino… eros pun zahtjeva, pun vaganja, pun borbe i pun dobrih stvari… zaljubljen. Zaljubljenost je poput šumeće tablete. Ubacite ju u vodu, ona eksplodira u trenutku vlastitog samozadovoljstva i ispunjenja i vrlo, vrlo brzo izgubi svoju snagu i rastopi se. Razvodni i nestane. Zaljubljenost može privući dvoje ljudi, biti početna tačka ljubavi, ali to je sve.
Ljubav je nešto za što treba raditi, ulagati, brinuti se i to je posao koji nikada ne prestaje. Ukoliko ga zaista prihvatite kao posao, onda je to napor. Ukoliko ga prihvatite kao nešto normalno, nešto velikim dijelom vas, e onda je to sasvim drugačija priča… eh, to je Aldin koji zna biti često zaljubljen, a volio je možda jednom…
Posmatrajući ga dok mi pokušava riješiti, razriješiti sve ono što se desilo između njega i njegove biše supruge… (ja sam pitala), vidim ustvari jednog Aldina kako zarađuje održavajući ljude na jednom njihovom samoživom nivou promovirajući ljubav kao komociju, kao nešto što treba konzumirati, jednu bezuvjetnu ljubav koja predstavlja nekondicionalno davanje.
Da, taj čovjek upravo je to i odražavao pored sveg ispričanog, ja sam samo suštinu uzela i zato sam imala poriv da napišem o tom čovjeku nešto za šta bosanskohercegovačka javnost (većina) misli suprotno.
Promatrajući svijet oko sebe, a ponajviše samu sebe, često se susretnem sa činjenicom o ljudskoj višeslojnosti. I pitam se koliko to osoba može živjeti u jednom jedinom biću, kakav je njihov suživot i kako se manifestiraju prema vani. Iskreno, svi smo mi na određeni način Smeagol.
Aldin je višeslojna osoba… Čulima on dodiruje svijet. On bira za sebe samo muziku duše i ne zna za drugačije. Sve su to pojmovi koji bi bez onog drugog apsolutno izgubili vrijednost i smisao, a to drugo je bila njegova bivša supruga. Znam da mi niko ovdje neće vjerovati, jer crno na bijelo postoje njegove izjave i njegov način ophođenja prema cijeloj situaciji, ali ja duboko i iskreno vjerujem da je taj muškarac mnogo volio tu ženu!
Ključni problem je nastao u tipičnoj komunikaciji, odnosno odnosu bez komunikacije, tačnije nerješavanje problema u startu, kada su se pod krovom dešavali konflikti koji su kasnije eskalirali u to što i jesu. U ovom slučaju, ne opravdavam njegov potez u želji da postigne cilj, čak je i teško reći cilj, jer muškarac u takvom stanju ne zna se nositi razumski, njega su struje vodile onako kako je impuls govorio. Kaje se što se sve tako desilo, osjećam tihu patnju unutar njega i sumiranje života gdje mi njegove oči govore da je sve moglo pametnije… kako rekoh, život nam donosi turbulencije!
Borba je to koja fascinira, jednom pobjeđuje strana dobra, a drugi put strana zla. Dobro i zlo prema vlastitom sastavu vrijednosti. Manje bih da komentiram njegovu bivšu suprugu, jer nikada s njom nisam stupila u kontakt, ali po informacijama i svom nekom intuitivnom momentu mogu s pravom i komocijom slobode reći da je to jedna jaka žena, dobra majka i želim joj svako dobro. U odnosu između njih dvoje , koliko sam mogla povezati, smatram da i jedno i drugo sada se dobro osjećaju, poslije svega pređenog.
Dakle, što to govori?! Činjenica da je sve više razvoda i da se ljudi jednostavno ne mogu više nositi sa problemima kao prije, postala je sasvim normalna pojava nažalost, te svi pribjegavaju odlaženju od partnera. Ovaj slučaj je samo bitniji jer je stavljen po lupu medija i mogli smo da upratimo sve što se dešavalo. Ponovo nažalost. No, ključ stoji tu. Razvod, odluka za razvod se dešava kada partneri više nemaju zajedniče ciljne interese. Oslobađaju se ograničavajućeg uvjerenja da brak funkcioniše kako treba. Pravi se promjena… a svaka promjena dolazi iznutra. Izbor je na nama, a trenutak je mogućnost odluke.
Može biti tek ponavljanje onog što je bilo, mrtvo okretanje vremena, vječno vraćanje istog. Ili može biti bljesak nečeg čega dosad na svijetu nije bilo, nečeg što smo mi doveli na svijet. Njih dvoje su odlučili ovo drugo.
No, držeći se onog, ako ne izgovoriš svoje misli, nitko za to neće ni znati… zato sve ovo sada i pišem, da bi pokušali svi mi dobiti malo konkretniju sliku. Prvenstveno, u opisu mog posla je sačuvati ličnost i pomoći ličnosti da održi svoje vrijednosti, potencijale koje ga krase i nastaviti dalje istaživati na proučavanju samog sebe u svrhu boljeg sutra, kako za sebe , tako i za njegovu okolinu.
Ovdje sam lično proučavala tog našeg pjevača tananih nota iz kojeg izviru salve emocija. Svi mi trebamo zaviriti u svoju unutrašnjost, pozabaviti se pitanjima koje nas tište i znati naučiti se ne osuđivati ljude tj. donositi generalije samo na osnovu kazanog ili napisanog. Vjerujem da su neki već počeli percipirati i proučavati drugačije. Sjetimo se svi trenutka kada krene plimni val crnih misli, sjetimo se kad razmišljamo napraviti nešto loše, sjetimo se i onda kad mislimo da se ničeg sjetiti nemamo. Sjetimo se da i mi možda ne bi znali reagirati kako treba… sve je vrlo individualno.
Promjene ne dolaze izvana, barem ne u cijelosti i ne one velike, životno važne. I dok to ne shvatimo, ponašamo se kao bez puta, kao puko osvježavanje boja na maski koju svako jutro navlačite na lice i svaku večer, prije spavanja skidate.. Kod nekih se probudi nakon događaja kada ih nebo upozori na greške i pokaže snagu vala koji se u njima nalazi. Kod nekih se val pokrene čitanjem nekog teksta, slušanjem muzike, gledanjem nekog filma… A znate što je najzanimljivije? Najzanimljivije je to što te promjene ne trebaju biti i često nisu grandiozne, ne zahtijevaju vatromet i veliku pompu. Ipak, nekome se i dese. Da li smo ipak u nutrini svojih duša ljudi pa da oprostimo i da pronađemo samo ono nužno dobro i shvatimo da i sami često pravimo greške za koje nismo osuđivani…
Da li smo jedni uz druge i da li nam je pogled pun razumijevanja koji će po jednostavnom zvuku posmatrati svijet drugačijim?! Da li smo nekada jednostavno previše čelični pa nam stisak ruke dobro izvajanog kalupa govori da smo ipak prijatelji jedni drugima?! Da li smo bića nesavršenih tijela koja znaju nadljuskom snagom da između četiri zida pronađu sebe uz snenu svijetlost svijeća, dok svi trepere u oblacima snova , a mi posmatramo sebe u svojim greškama i vrlinama?! Da li smo ljudi!? Da, jesmo.
Pitate li ljude koja je najveća moć, dobit ćete raznolike odgovore..a najveća moć jeste moć riječi! Iza svega toga stoji čovjek i njegova sposobnost izgovaranja i oblikovanja riječi. Ništa nije stvaralo, ni razaralo kao moć riječi. Ono što ostavlja najviše traga na nama su riječi.
Zato Aldine Kuriću, okruži se ljudima čije misli su kompatibilne s tvojima i provodi vrijeme u čudesnom zajedničkom kontempliranju s tim osobama stvarajući ideje, gradeći novi svijet… taj tvoj divni svijet umjetnosti u kojem si najbolji! Vrati se fundamentalnoj moći. Tvoja energija i tvoje pjesme otkrivaju smisao koji ostaje duboko zapisan u svakom od nas. Neka tvoje mjesto u svemiru bude mala oaza misli koja će druge potaknuti na razmišljanje i komentiranje, o malim i velikim stvarima koje nas vesele i koje čine život životom, jer kažu da je sve u ovom životu pitanje dijeljenja duša. Neka tvoja čarolija nosi konstanu tvoga duha, jer potreban si ovim zrcalima duša na malo drugačiji način. Nosiš gen u jednoj drugačijoj dimenziji željeći dotaknuti ono najskrivenije i najkrhkije u nama. Dušu.
Nisi to možda nekada nikome smio ni priznati. Znam da u košmaru svojih osjećaja prema životu koji te prečesto i nepravedno šibao iznosiš dilemu koja je ponekad zajednička svima nama. Oprosti- od srca oprosti! Vrijeme će učiniti svoje, izbrisati će detalje, donijeti slatki zaborav gorčine i uokviriti te u najljepši okvir kao poklon onom najvrjednijem. Isto tako mislim i za drugu stranu…
Priroda je predivna u svoj svojoj veličini i osebujnosti. Priroda pokazuje svoju snagu i moć, obznanjujući na izuzetan način da postoji i da ju nije tako lako uništiti. Tu ste oboje pokazali svoje moći.
Vizualno sjećanje na tvoj stav tijela, gitaru u rukama… lula saživljena sa tvojim prstima, u potpunoj koliziji s tvojim pokretom, vjerujem da si ti jedna sehara puna znanja koji će radoznalo uraditi jednostavnije, a velike korake u svrhu postizanja pravih vrijednosnih čudnih mješavina simbolizma! Ti si umjetnik i samo po takvoj osnovi ti možeš da si svjestan svog prisustva i kao takav jedino možeš egzistirati…
Na svakome od nas je da se prema vlastitom izboru definiramo, da odaberemo u što ćemo vjerovati, voljeti, čitati, gledati i slušati, ali jednako tako i drugima prepustiti istu slobodu i pravo izbora. I ta sposobnost nas čini ljudima… No stavovi drugih ljudi mogu nas uzdignuti do neslućenih visina ili uvaljati u najveće blato samosažaljenja. Na nama je da odaberemo. Ipak , samo je jedno važno: biti čovjek u potpunom smislu te riječi!
Piše: Alma MAHMUTOVIĆ
haber.ba
