Eldin Huseinbegović (foto: cure.ba)
Dane bola i tuge nakon smrti teško bolesne supruge zamijenio je tračak sreće, koja mu se, eto, osmjehnula. No, iako sam kaže i vjeruje kako bi nečiji osmijeh trebao radovati druge, njegova nova ljubav neke jeste, ali drugi, opet, hoće da sude.
Eldina Huseinbegovića znam cijeli svoj život. Odrasli smo u susjednim mahalama na Vratniku. Za tog momka i prije nego što je postao javna ličnost, svi koji ga znaju imali su samo riječi hvale. Sve generacije bez izuzetka. Pošten, čestit, vrijedan i talentiran su riječi kojima je opisivan. Također, jedan je od momaka koji su odrastali u duhu islama, koji je oduvijek bio dio njega, bez potrebe za samoreklamiranjem, što je danas hit.
Nakon što je njegova supruga Emka teško oboljela, podnosio je bol muški, mirno i dostojanstveno. To se na njegovom licu nije moglo pročitati. Osim onih koji ga dobro znaju i vole. Oni su bili uz njega i kad je prije nekoliko mjeseci umrla. A ti ne sude.
Kako provodiš ove ramazanske dane? To je vrijeme kad su ljudi bliži. Posvađani se mire, a svi nastoje biti bolji i milosrdni ljudi?
– Ovaj mi je ramazan jedan od najljepših dosad. Nakon šest godina prvi put otišao sam na teraviju, da izađem da vidim kako grad izgleda noću ili da dočekam sehur s prijateljima. Razmišljao sam kako će sve izgledati ovih dana, kad bude 35 stepeni i kad se dugo posti. A opet, čini mi se, nikad nije tekao ovako lahko. To je, valjda, kad iz duše nešto radite. Žao mi je što brzo prolazi. Većinu ranijih ramazana bih klanjao kod kuće ili u bašti. Ako je neko zaista posvećen vjeri, nema mnogo razlike u odnosu na obične dane. Nekako mi je sad namaz puno čvršći i misli mi ne lutaju. Blago onom ko dočeka ramazan kako treba i koji mu godi duši. Taj sigurno neće biti isti čovjek prije i poslije ovog svetog mjeseca. Sigurno će čovjeka potaknuti da stvari radi bolje i gleda ih drugim očima.
Kad smo se dogovarali za ovaj razgovor, zatekla sam te u studiju. Da li radiš na nečemu novom?
– U Narodnom pozorištu Sarajevo, čijeg sam hora Opere član već 11 godina, kolektivni je godišnji odmor. Imam više vremena i koristim ga za druge poslove. Završio sam pjesmu za Deniala Ahmetovića, a uradio sam i kompoziciju za Dženana Lončarevića. Pisao sam i za sebe, ali u posljednja tri ili četiri mjeseca ne mnogo. Došlo je vrijeme da se pokrenem. To će, ako Bog da, rezultirati nečim već u proljeće naredne godine.
U suštini, tvoj život bi u protekle dvije sedmice najbolje mogli opisati tvojom pjesmom “Ti ne sudi ljudima”. Dakle, prije nekoliko dana bio si na promociji Armina Muzaferije s novom djevojkom, što je jedna od najinteresantnijih vijesti kad se na Googleu ukuca tvoje ime. Ljudi su se podjelili u dvije grupe – oni koji znaju i razumiju i oni koje se iznervirao. Tvoj komentar?
– Većina mojih pjesama nastala je tako što sam analizirao život. Bio sam mnogo puta i sam sudija nad tuđim životima. Bez da znam činjenice, niti pravo stanje stvari, nego onako „na prvu”. A kad god sam to radio, dragi Allah me stavio na isto ili slično iskušenje, kroz određeno vrijeme. Tako je i nastala ta pjesma o kojoj govoriš. Ljudima je, valjda, iz one svoje udobnosti i intime uz kompjuter lahko presuđivati o tuđim sudbinama. Čini mi se da tuđe živote posmatraju kao videoigrice. Valjda se neke njihove želje i pretpostavke ne uklapaju s nečim što se desilo, pa su spremni suditi. Mene je dragi Bog stavio na iskušenje. Iskreno, bilo bi mi žao da poslije nekih ružnih komentara još nekog stavi na kušnju. Ali, moram im reći, zar nemam i ja pravo na sreću? To uopće nije neki događaj oko kojeg bi se trebala dizati prašina. To je jedan normalan trenutak u životu svakog čovjeka.
znamo.ba
