Na svom FB profilu 4. maja u 01:50 napisao je sljedeće:
UMORAN SAM OD VAŠE NEGATIVNOSTI
Imao sam 17.
U decembru 2011. svijet se srušio. Otišlo je sve što sam želio i što sam želio bit. Ne volim decembar, ni zimu. Odnijela mi je oca i nikad ga nije vratila. On je imao 44. Bio mi je sve, a nikad mu to nisam rekao i nikad to sebi neću oprostiti. Ostao sam u kući sa tri žene, njegovom majkom, mojom majkom i mojom sestrom. Mama je imala 38, sestra 14.
Mjesecima sam bio sve u toj porodici, unuk, brat, sin. Domaćin koji je pekao kafe. Svaki dan pravio ručak i večeru. I istu bacao, jer nisu jele, nisu mogle od muke i tuge. Bio sam i onaj koji mjesecima nije spavao, jer sam brisao tuđe suze, a zaplakao nikad nisam. A sve vrijeme sam bio i učenik, odličan u gimnaziji. 10 dana nakon te noći u decembru, sestra je jedva preživjela operaciju crijeva, jednu, pa drugu, pa treću. Doktori su se igrali s njom, rezali je kako su htjeli, a svaku grešku bi ispravljali novim rezanjem. Opet nisam plakao. Godinu dana nakon kobnog decembra, imao sam 18. Ista bolnica, nova dijagnoza. Sada mama. Bolest od tri slova. Nemaš oca, a sad nećeš imati ni majku – svaku večer ista noćna mora, ista briga i patnja. Opet plakao nisam. Plakala je sestra, ne možemo oboje.
Godinu dana niko nije radio, a svi smo imali potrebe, ne znam šta sam jeo i od čega sam živio, ali nikad nisam odustao.
Danas imam 23. Radim od 18. Imam pet godina radnog iskustva, radim ono što volim i smijem se dok idem na posao. A nikad nisam imao nekoga da mi bude vjetar u leđa ili da me usmjeri.
Moja sestra ima 21, najljepša je na svijetu i ima dva posla, prošle sedmice mi je posudila neke pare, hitno mi bilo. A moja mama je danas bucka, koja je ponovo u bijelom i najomiljeniji farmaceut u gradu na Neretvi.
Ne pišem ovo kako bih pucao na nečiju sentimentalnost. Danas mi sažaljenje ne treba, živim svoje snove. Pišem ovo jer mi je dosta koliko se žalite i koliko vam smeta sve što vam se dešava. Puni ste negativnosti i prazni ste. Niko od nas nije imao sjajne živote. Bili smo i tužni i mrtvi, pa opet živi, i gladni, pa opet siti.
Uzmite život u svoje ruke i protresite ga. Zgrabite šansu i volite tlo kojim hodate, vaše je. Nije ovo motivacijski govor. Ovo je hitan apel da prestanete biti kukavice, prestanete osuđivati sve što vam nije prirodno na društvenim mrežama, prestanete biti dio vojske, koja je postojala dok se niste ni rodili, prestanete se dijeliti u tri tora i molim vas, nemojte mrziti. Imate ovaj život, iskoristite ga. Volite svim srcem.
Laku noć.
Kontaktirali smo našeg sugrađanina trenutno zaposlenom u Sarajevu, u namjeri da doznamo:
Mostarski.ba: Šta te ponukalo da napišeš ovakav status u kojem iznosiš i mnoge stvari iz svog privatnog života?
Adi : Kad sam pisao tekst prije nekoliko dana, zaista nisam očekivao toliko reakcija iz cijele naše regije. Bio sam izrevoltiran. Imao sam vremena, pa sam gledao šta ljudi pišu, komentarišu na društvenim mrežama. Vidio sam da je toliko negativne energije, loših komentara, kritika na sve što se nudi. Ljudi su prestali prepoznavati dobre stvari među drugim ljudima. Umorio sam se čitajući takve komentare i poželio sam ljudima ispričati svoju životnu priču. Poenta je u tome da nikad nisam odustao, jer prije svega volim život. Uvijek sam znao da je negdje to svjetlo na kraju tunela i nadao sam mu se. Volio bih da ljudi budu više zahvalni. Ujutro kad se probudite, nabacite osmijeh i krenite u novi dan. Samo buđenje je super prilika za nešto novo.
Mostarski.ba: Da li si očekivao ovako mnogobrojne reakcije koje još uvijek pristižu i to ne samo iz cijele BiH, već iz cijele regije, jer tvoja poruka se našla na stotinama portala u BiH, Srbiji, Hrvatskoj?
Adi: “Zaista nisam očekivao ovoliko komentara i reakcija iz naše zemlje i susjednih zemalja. Cilj mi je bio na neki način poručiti ljudima da žive život punim plućima i vratiti im osmijeh na lice. Dobio sam stotine poruka na društvenim mrežama, mediji su me zvali za izjave, nevjerovatne stvari su se desile. Najveću satisfakciju mi predstavljaju poruke i komentari u kojima pročitam da su ljudi dobili neku motivaciju, želju za životom, optimizam, nakon što su pročitali moj tekst. To i jeste bio cilj, prepoznati vrijednost života i osmijeha. Naravno, među svim tim komentarima, drago mi je da su moju priču prepoznale moje kolege, novinari, urednici iz medijskog svijeta. To je svijet u kojem živim i koji volim i bio sam sretan i ponosan kad sam vidio sa su veliki medijski profesionalci podijelili moju priču. Ja sam sretan čovjek, zaista.
Ko je zapravo Adi Bebanić?
Adi Bebanić je rođen 25. 10. ratne 1994. godine u Mostaru. Završio je mostarsku Drugu gimnaziju kao odličan učenik. Apsolvent je na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, na katedri za komunikologiju.
Oduvijek je mislio da ima previše slobodnog vremena kao tinejdžer, pa se počeo baviti omladinskim aktivizmom. Sa 17 godina postao je član mostarskog Crvenog krsta, a nekoliko mjeseci poslije toga izabran je za predsjednika mladih ove humanitarne organizacije. Uvijek je mislio da može više, pa se učlanio u Inicijativu mladih za ljudska prava i organizaciju Humanity in Action. Za vrijeme djelovanja u ovim organizacijama upoznao je veliki broj mladih iz cijele naše zemlje, ali i zemalja regije. Kako kaže naučio je voljeti svoju domovinu.
“Danas je Bosna i Hercegovina zemlja koju volim najviše na svijetu i iz koje ne mislim otići. Nikad nisam mislio da je ovo nepogodno tlo za mlade ljude, ključ je u želji i ambiciji kod istih.
Upravo tu ambiciju pokazao je sa 19 godina, kada ostvaruje svoj dječački san.
Mnogi ga pamte kao dječaka koji u ruci drži daljinski i glumi tv voditelja. Od ranog djetinjstva je silno ćelio da bude televizijski voditelj.
2015. godine se prijavljuje na konkurs tek pokrenute mostarske televizije City TV. Iako veoma mlad,ocjenjen kao iznimno talentovan, dobija posao voditelja/novinara.
U međuvremenu, zbog iskazanog zalaganja i brzog usvajanja znanja, povjerena mu je i uloga urednika u ovoj TV kući, u kojoj provodi skoro 3 godine.
Ponovo je poželio da pokaže da može još bolje i više, pa se prijavljuje na konkurs Federalne televizije.
I tamo je prepoznat kao izniman talenat , pa je vrlo brzo angažovan kao voditelj Dnevnika. Ubrzo shvata da nije spreman za drugi grad i vraća se u svoj Mostar, u tv kuću u kojoj je započeo svoje medijsko putešestvije.
Nakon City TV-a, na kojem je, kako sam kaže, naučio raditi posao, dobio je poziv sa Hayat televizije.
Već godinu dana radi kao voditelj dnevne emisije “Dobar Dan Bosno i Hercegovino” na toj televiziji.
Gledaoci već na prvo gledanje mogu osjetiti koliko je sretan i koliko uživa u svom poslu.
“Televizija je moj život, ovo je posao o kojem sam sanjao i volim reći da živim svoj san. Ovo nije nametnuti san ili jedina opcija, koja mi je preostala. Ovo je plod moje želje i ambicije i ljubavi prema životu. Kad nešto toliko jako želiš, iz srca, to će ti se i ostvariti.
Danas živim u Sarajevu. Mostar je moj grad, najljepši na svijetu, ali i Sarajevo je dobilo mjesto u srcu. Fantastičan grad, topli ljudi i trenutno, moj dom”, kaže Adi.
