Odrasla je u Londonu, od sedme godine znajući da je usvojena, ali sve do 18. nije bila svjesna traume koju je proživjela njena biološka majka u logoru.
Danas je Lejli 25 godina i dok se priprema za učešće u manifestaciji koja ima za cilj sjećanje na genocid u Srebrenici, za list Manchester Evening News ispričala je svoju dirljivu priču.
U toku rata iz sarajevskog sirotišta preko Mađarske do Velike Britanije odveli su je novinari BBC-a Dan i Sian Damon. Njenu majku Damonovi su intervjuisali nakon što je rodila Lejlu na Božić 1992. godine, a ona je, traumatizovana seksualnim nasiljem koje je pretrpjela, gledajući svoje dijete samo vidjela grupu muškaraca koji su je silovali.
“Roditelji koji su me usvojili u Bosni su šest mjeseci snimali u sirotištu. Iz prve ruke su vidjeli kako je bilo djeci u ratu, po tri bebe su ležale u jednom krevetiću i živjele na riži. Uspjeli su pronaći moju majku i jako ih je dirnula činjenica da ja nisam bila ništa kriva, a majka me toliko mrzila. Samo je vidjela ljude koji su je silovali. Ne krivim je zbog toga. Pretrpjela je užasne traume”, ispričala je za mančesterski list djevojka o čijoj su sudbini prijatelji snimili dokumentarni film “Lejla's Story”.
U Velikoj Britaniji je sa roditeljima koji su je usvojili proživjela ostatak života, ali je od malih nogu znala da joj oni nisu biološki roditelji. Kada je napunila 18 godina, zatražila je da se vrati u Bosnu i Hercegovinu kako bi spoznala istinu, prenosi “Klix“.
“Bilo mi je teško kad sam saznala šta se desilo”, priznala je. Svjesna je da je to dio nje, ali ističe kako je činjenica da je dijete rata ne definiše.
Majku u potpunosti razumije i kaže da joj ne zamjera niti osjeća gnjev prema njoj. S vremenom je poželjela i da je upozna. Preko naše ambasade uspjela je saznati da je živa i odlučila je kontaktirati je.
“Ne govorim bosanski, a nisam ni htjela da je tako iznenada nazovem”, kazala je. Umjesto toga pisala joj je pisma. Tri godine su se dopisivale, a prošle godine u oktobru Lejla je došla u BiH i upoznala svoju biološku majku Safu.
“Bilo je sjajno s obzirom na situaciju. Bilo je čudno i bizarno, ali su svi koji su se tu našli bili izuzetno snažni. Upoznala sam i svoju tetku i polusestru. U sobi je bilo puno emocija. Konverzacija je očito bila ograničena jer je sve išlo preko prevodioca, ali sam bila u prilici da joj kažem kako mi je drago što sam je upoznala”, ispričala je djevojka.
Saznala je da je njena majka oboljela od PTSP-a, epilepsije i Parkinsonove bolesti, ali da nikada kao žrtva rata nije dobila nikakvu kompenzaciju za pretrpljenu traumu.
“Bosna nije uradila mnogo za ove žene kako bi se saznalo šta su preživjele. One moraju dokazati da su silovane, a mnogima je to preteško. Ja sam očit dokaz da se to desilo mojoj mami”, kazala je Lejla, koja je pomogla majci da dobije odštetu i nada se da joj to bar malo može ublažiti bol koju osjeća sve ove godine.
Zahvalna i biološkoj majci i roditeljima koji su je usvojili, nakon što završi studij na Univerzitetu u Salfordu Lejla planira nastaviti raditi u nevladinom sektoru kako bi pomagala djeci u drugim zemljama pogođenim ratom, a istovremeno nastavlja raditi za udruženje War Child.
Učestvovat će u događaju “Remembering Srebrenica” koji se svake godine organizuje u Velikoj Britaniji u povodu godišnjice srebreničkog genocida.
