Poslije dramatičnog raspleta događaja i kraćeg boravka u Turskoj, u Beograd se vratila krajem 1995. Sada živi u Novom Beogradu.
“Prošlo je nekoliko dana, a moja svakodnevica bila je siva. Dosada, samoća, crne misli. Stalno sam maštala o Beogradu. Vraćala se noću u njega, šetala Adom Ciganlijom, a ujutru, kada bih se probudila, opet plakala. Onda mi je iznenada, poslije obilnog ručka, moj stražar saopštio da ću ići u malo dužu šetnju.
“Čovjek iz moje pratnje mi je pokazao da se mogu osvježiti u bazenu. U bazenu i pored njega bilo je, koliko sam uspjela da procenim na prvi pogled, dvadesetak djevojaka. Rekla sam mu da nemam kupaći kostim, a on mi je pokazao na jednu malu prostoriju, svu u cvijeću, sa desne strane bazena. Na povećoj polici, suprotno od vrata, bili su kupaći kostimi, vidjelo se neupotrebljavani. Okretala sam se oko sebe, zamahivala plivajući, a onda sam osjetila nečiju ruku na leđima. Bila je to Holanđanka. Silno sam se obradovala, ali ona je odmah otplivala na drugu stranu. Shvatila sam to kao poziv i krenula za njom. Sačekala me ispod slapa, uranjajući u vodu i pojavljujući se iznad nje.
“Znam kako se osjećaš, ja sam ovdje dvije godine. Bit će prilike za razgovor, od danas ćeš često biti sa nama, ali vodi računa da previše ne razgovaraš ni sa jednom od nas. Zapamti samo jedno, odavde niko nije pobjegao i ne misli o tome. Svaka od nas ima različita iskustva, sve zavisi od tebe. Znam da su ti rekli o četvorogodišnjem boravku i stanu u bilo kojem kraju svijeta, ali nijedna od nas ne zna da li je to istina. Nekoliko devojaka otišlo je odavde za ove dvije godine, ali ko će znati gdje. Na ovaj bazen možeš da dođeš svakog dana, ali više bih volela da se viđamo u teretani. Tamo ćeš vjerovatno sutra”, rekla mi je Anet i otplivala.
Često smo se sljedeće sedmcie viđale na bazenu i u dvorani sa najsavremenijim spravama za bildere. Ona je nekako isposlovala da radimo zajedno, spravu pored sprave. Kasnije mi je kazala da je uspjela u tome zahvaljujući jednom od ljudi iz pratnje, stražara, koji pokazuju više razumijevanja za želje djevojaka nego drugi, piše “Kurir“.
“Jesi li bila kod Gospodara?”, upitala me jedno popodne na bazenu moja prijateljica Holanđanka. Kad sam joj rekla da nisam samo se smijala, odbijajući da govori detalje. Upitala sam je koliko često ostale devojke odlaze u odaje čovjeka čije smo vlasništvo.
“Draga moja, toliko rijetko da se na to i zaboravi”, odgovorila je i dodala: “Ali zato postoje drugi načini da zadovoljiš ono što priroda traži od tebe”, kazala je zagonetno se smiješeći. Kasnije je određeno da za večerom sjedim sa jednom devojkom koja je bila mojih godina, imala je tamniju kosu od moje, ali mogla se smatrati plavušom.
“Ja sam Čehinja, znam Jugoslaviju, tamo sam dolazila na ljetovanje sa roditeljima. Iz kojeg si dijela Jugoslavije?”, upitala me je.
“Iz Srbije”, kazala sam.
“Ovdje je do prije pet meseci bila jedna djevojka iz Srbije, ali nisam se družila sa njom i ne znam kako se zvala”, rekla je Čehinja.
“Ja sam se prosto skamenila. Nisam mogla da vjerujem. Pitala sam je da li je sigurna, a Irena je, jer tako se Čehinja zvala, potvrdno klimnula glavom. Tražila sam da mi opiše tu moju zemljakinju, koju je zadesila ista sudbina.
“Bila je slična tebi, samo malo niža i spominjala je često Beograd i Novi Sad, tako da nisam sigurna gdje je živela prije dolaska”, kazala je Irena.
Nakon večere, dugo sam stajala na balkonu i osluškivala glasove noći. Osjećala sam tišinu i mir koji bi za svakog neupućenog bio opijajući, ali ne i za nas koje smo ovdje i koje znamo šta se krije iza zidina predivne palate. Razmišljala sam o toj devojci, htjela sam da saznam još nešto, sa kim je bila posebno dobra, kako se zvala, u kom dijelu palate je bila, zašto je nema, da li ona pripada onim djevojkama koje su “odslužile” svoje četiri godine i sada vidaju “rane” u nekoj od svetskih metropola. I to mi je postala utjeha, ta pomisao da ću za ovo što me snašlo ipak dobiti neku nagradu. Bio je to novi dokaz poraza.
Sutradan, stražar me povukao za ruku, dajući mi do znanja da krenem jednom stazom u desnu stranu i pokazao mi put do sobe. Nakon odmaranja, čula sam da neko ulazi.
“Gospođice, Gospodar želi da vas vidi. Večeras ćete biti u njegovim odajama. Spremite se, doći ćemo po vas poslije večere”.
“Jasno, nisam mogla ništa da jedem. Glavno jelo nisam ni okusila, za stolom sam sjedila sa jednom devojkom iz Francuske. Ona je bila izuzetno dobro raspoložena. Pojela sam samo jedno parče ananasa i krenula ka sobi, ali me stražar usmjerio u drugom pravcu. Išla sam za njim. Poslije pedesetak metara, malo parka malo nekakvog hodnika, ušli smo u jednu prilično veliku sobu, koja je na sredini imala ukopanu ogromnu kadu. Unutra su bile dvije devojke koje sam viđala na bazenu. Bile su gole i nisu obraćale pažnju na mene i mog pratioca. Doduše, on je odmah napustio sobu, a ja sam ko posljednja budala stajala i gledala u zid.
Čula sam da me jedna od onih djevojaka doziva. Okrenula sam se i vidjela da mi daje znak da se skinem i uđem u mali bazen, kadu. Lagano sam skinula odjeću sa sebe i ušla u vodu koja je mirisala kao i cijela soba. Voda je imala neku čudnu zelenkastu boju, ali ubrzo sam shvatila da ona dolazi od raznih tekućina za kupanje, koje su stajale sa strane u staklenim posudama i koje su moje djevojke sipale povremeno u vodu. Jedna od njih mi je prišla, pomilovala me po grudima i upitala da li mi je ovo prvi put da idem kod Gospodara. Klimnula sam glavom.
“Ne plaši se, nas dvije imamo iskustva”, rekla mi je.
“Poslije pola sata, možda cijeli sat, nisam imala osjećaj za vrijeme, u sobi se čula muzika nekog, meni nepoznatog, muzičkog instrumenta. Trajalo je to nekoliko sekundi, djevojke su izašle iz bazena. Došlo je vrijeme da upoznam Gospodara. Bile su ogrnute u neke svilene omotače. Krenula sam malim hodnikom. Ispred nas je išao jedan mladi čovjek, koji mora da je stajao iza vrata dok smo se kupale. Priznajem, imala sam tremu ili nešto slično tome. Vrata su se otvorila i nas tri smo ušle u sobu koja je, kad sada vraćam film i pokušavam da je procijenim, imala oko 100 kvadratnih metara. Kao dobar četvorosoban stan. Soba je imala dva nivoa. Nekoliko metara od ulaznih vrata počinjao je drugi nivo, viši od prvog za tridesetak centimetara. U tom dijelu sobe stajao je ogroman krevet, presvučen crvenom svilom.”
“Nikada u životu nisam vidjela toliki krevet. Njih dvije su se bacile i počele da se valjaju po ležaju. Gledala sam oko sebe, a onda začula da se lijevo od mene otvaraju vrata. Pogledala sam i vidjela čoveka kojeg sam odmah prepoznala. Bio je to onaj gospodin koji me prije više dana, kada sam prolazila parkom, pozvao i kojem sam prilično drsko odbrusila da me ostavi na miru. Bila sam kao paralizovana. To je, dakle, moj Gospodar, za čije uživanje Majkl i Hafez putuju po svijetu, nalaze zgodne i lakomislene djevojke, kakva sam i sama, i dovode ih ovom čovjeku na uživanje”, ispričala je Beograđanka.”
