Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa bi se prosipala iz kašike.
Sin i snaha joj nisu mogli pomoći, ali ih je živcirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili jedan poseban sto gdje sama jede sve obroke…
Za vrijeme jela, ona bi ih posmatrala s drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali s njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
“Šta spremaš?”, upitao je otac u znatiželji i ozbiljno.
“Spremam mali sto za tebe i mamu. Tako da možete sami jesti u ćošku kada ja budem velika.”
Otac i majka su ostali bez teksta i to je izgledalo kao da traje cijelu večnost. A onda su počeli da plaču.
U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali.
Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela s njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.
