Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj dogodio se u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno otpočeo i faktički se događao u garderobi iza bine hale u Mladenovcu, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu da opišem čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo. Jer, to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zajapi istom tamom, i kad god se toga sjetim, a sjećam se vrlo često, uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor) – da li sam i koliko sam ja (načinom svog života, prije svega) kriva za to što se dogodilo? – priča i dodaje Vesna:
– U prvih nekoliko nedjelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bio još svjež, željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svjesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka – pisala je ona u svojoj biografiji “Kad Zamirišu Jorgovani“.
(Blic)
