Mala trošna kuća smještena je na samom kraju ulice nadomak pruge, a iza nje nalazi se ograđeni dio dvorišta koji je u stvari kokošinjac. Tu i dalje žive Duškovi roditelji, iako je Tošić podigao novu. Ona se nalazi odmah preko puta, tik uz prugu, a ako zanemarimo blatnjav put kojim se do nje dolazi, ona izgleda baš lijepo.
Komšije su prokomentarisale to što su Jelena i Duško podigli novu kuću.
“Pa lijepa, lijepa… Kad se ima para, onda može da bude i lijepa. Pare sve mogu da kupe i da riješe. Ni oni nekad nisu imali, ali onda je Duško krenuo u sport i sada može kako hoće“, objašnjava komšija, ali otkriva da njegovi roditelji ipak ne odlaze u novu kuću kad u njoj nikog nema.
“Ma šta će im to. Oni imaju svoje. Mi smo vam svi ljudi koji smo odavde takvi. Volimo ono što već imamo. A ta je kuća za Jelenu i njega i za njihovu djecu. Duško je sad u Turskoj, ali kad je tu, dolaze često. On je to i podigao da imaju gdje da budu kad su ovdje, jer tamo u staroj kući nema baš mjesta“, priča komšija.
Ne toliko velika, ali sa stilom napravljena kuća, okružena je velikim dvorištem, u čijem se zadnjem dijelu nalazi kompletan park za djecu sa ljuljaškom, klackalicom i toboganom, ali i mnogim drugim detaljima.
“Pa on to sve još nije završio. Tek je postavljeno sve, a znam da planira sad na ljeto da napravi i bazen, tako da tu ima još da se radi. I pravo da vam kažem mnogo su fini i kulturni. Duško je uvijek bio dobro dijete, a takav je i ostao. Uživo su potpuno normalni ljudi. Čak i drugu djecu ovdje i prime i pozovu kod njih da se svi zajedno igraju, baš su ljubazni i prijatni“, ističe komšija i otkriva kako Jelena Karleuša privatno nije ni nalik onoj pred kamerama.
“Ma kakvi. Nema to veze jedno s drugim. Ne znam zašto pričaju loše o njoj. Razumijem da se nekima ne sviđa šta radi, ali to je sve šou. Ona je ovako skroz prirodna, ne biste je ni prepoznali“, završava priču komšinica.
Jedan od komšija ispričao je i anegdotu iz Duškovog djetinjstva.
“Znam ih sve, kako da ne znam i to cijelu porodicu. Znam Duška još kad je bio baš mali. Imao je možda pet, šest godina kada sam ga sreo tu pored puta kako stopira i pitam ga: “Šta radiš Duško tu sam“. Kaže on meni: “Pa, evo, idem u Zrenjanin, pa da me neko poveze“. Bio sam šokiran. Bio je baš mnogo mali da bi išao sam bilo gdje, a on još i stopira. Pitam ja njega opet šta će on u Zrenjaninu i zašto je sam. A on kaže meni: “Ma nema veze, idem ja uvijek sam“. Evo ni dan-danas mi nije to jasno“, ispričao je komšija.
(Pulsonline)
