Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krompir i jednu vreću.
“Kada se na nekoga naljutiš i uvrijediš se”, reče učitelj,“uzmi jedan krumpir pa na njemu napiši ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi…
Pitao jednom učenik učitelja: “Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.”
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krompir i jednu vreću.
“Kada se na nekoga naljutiš i uvrijediš se”, reče učitelj,“uzmi jedan krumpir pa na njemu napiši ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.”
“I to je sve?”, upita učenik iznenađeno. “Ne”, odgovori učitelj, “potrebno je da uvijek sa sobom nosiš tu vreću i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno stavi u nju krumpir.”
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krompirima i postala poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom. Uz to, krompiri su se počeli kvariti. Neki su istruhli i širili neprijatan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: “Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je preteška, a krompir se pokvario.”
Učitelj je odgovorio: “To isto se događa i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak teret iako ga odmah ne primjećuješ. Zatim teret postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, a navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I lako bi zaboravili na taj teret da ne postane suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da sa strane promatraš cijeli taj proces. Svaki put kada se odlučiš posvađati, uvrijediti ili nekome nanijeti uvredu razmisli je li ti taj teret potreban.”
Izvor: atma.hr
