Kako „Alo!” saznaje, djevojčica u igri pokušava da oživi pokojnu majku tako što ređa njenu garderobu po podu! To je psiholozima bio alarm da treba ponovo da razgovaraju sa djetetom i provjere da li zna nešto o ubistvu Jelene Krsmanović Marjanović.
– Poslije Jelenine sahrane, djevojčica je iz plakara uzimala maminu garderobu i ređala je po podu. Ispostavilo se da tako zamišlja pokojnu majku i pokušava u svojoj dječjoj glavi da je oživi! Inspektore je ovaj detalj naveo na sumnju da vjerovatno zna više od onoga što je prvobitno rekla u razgovoru sa stručnjacima – kaže naš izvor iz istrage.
Djeca njenog uzrasta u vrtiću dobijaju zadatak da crtaju „nešto čega se plašim“ ili „strašnu stvar“ da bi otvoreno pričali o svojim strahovima i lakše ih prevazišli. Inspektori su tu igru iskoristili da dođu do novih informacija o ubistvu.
Bilo im je neobično kada je Jana na temu „čega se bojite“ nacrtala svoju kuću i posumnjali su da tokom ranijih razgovora sa psiholozima nije otkrila sve što zna. Ubrzo potom, saznali su za njenu igru maminom garderobom i odlučili da ponovo razgovaraju s njom.
„Alo!” je pitao stručnjake da li ova igra može da otkrije ključne detalje zločina i pomogne u rješavanju ubistva. Dr Dijana Lazić Puškaš, psihijatar i sudski vještak, kaže da djeca maštanjem ublažavaju tragediju.
– Djeca se brane od traume na drugačiji način od odraslih. Kada dožive nešto bolno, što nisu mogla da spriječe, reaguju povlačenjem u sebe i izbjegavaju komunikaciju s okolinom. Gube interesovanje za svakodnevne, uobičajene igre sa drugom djecom i preokupirana su pokušajem unutrašnje obrade događaja. U tu obradu se uključuje mašta, koja ima zadatak da ublaži doživljaj tragedije i poništi realnost – objašnjava dr Dijana Lazić Puškaš i dodaje:
– Djeca poslije neprijatnog događaja funkcionišu na nivou magijskog mišljenja, jer su ubijeđena da će tako uticati na realnost oko sebe. Tako i ne čudi da djevojčica majčine stvari oblači svojoj imaginarnoj majci i tako hoće da je oživi. Majka joj očajnički treba i tako nastoji da je vrati. To ređanje stvari može da poprimi ritualni oblik. Djeca ne znaju za vračanja i ovo nije ni paganski obred ni magija, već posljedica dječjeg načina razmišljanja, posebno u stanju intenzivnih emocija. Vjerovatno je obeshrabrena kada svojim postupcima ne uspijeva da je oživi, a novim pokušajima održava nadu daće je vratiti. Samo, vrlo je neobično da dijete mjesto za oživljavanje i povratak majke nalazi na podu! Nije valjda zapamtila da je majka ležala na podu? Zar je majka inače spavala na podu? Da li je to prirodno mjesto gdje je nalazila majku i zašto baš tu želi da je oživi? – ističe dr Lazić Puškaš i navodi da stručnjaci treba to da provere.
Dr Radomir Čolaković, psihijatar, kaže da djeca imaju fotografsko pamćenje i tako projektuju svoje viđenje nekog događaja.
– Ako dijete, recimo, crta praznu kuću, time pokazuje da mu majka nedostaje. „Pravljenje“ mame na podu može se tumaciti kao projekcija djetetovih emocija, ali i doživljenih sukoba. Dijete neprijatne događaje potisne u podsvijest i kasnije ih izvlači. Ova igra se ne može uzeti kao objektivna činjenica, ali zajedno sa njenim crtežima može da ukaže na to da možda u podsvijesti nosi neke slike o tragičnom događaju. Pitanje je otkud baš na patosu? Vještaci bi trebalo da se pozabave time – naglašava dr Čolaković.
