Izvor: Express.hr
O Milanu Popoviću, “kralju bakra” i bivšemu mužu Severine Vučković, kola u javnosti mnogo priča u kojima je, kako to često biva, teško razlučiti što je istina, što poluistina, a što izmišljotina. S gospodinom Popovićem razgovarali smo o njegovoj karijeri, životu, politici i gospodarstvu te dugoj parnici sa Severinom.
Javnost u Hrvatskoj i Srbiji prati vašu pravnu bitku sa Severinom za sina. Što mislite, kakav je bio stav javnosti o presudi po kojoj ona sina ne smije viđati 200 dana na godinu ni s njim kontaktirati? Većina je tu bila na njenoj strani, nisu bili jasni razlozi zbog kojih biste vi, kao otac, trebali dobiti više vremena sa sinom od nje?
Krenimo od interpretacije koju je javnosti ponudila majka našeg djeteta. Ta je interpretacija zlonamjerna. Namijenjena je napadu na sistem, na sutkinju, na radnice centra za socijalnu skrb. Osobito je važno naglasiti da ni jedna odluka suda kojima se reguliraju susreti i druženja roditelja s kojima dijete ne živi ne isključuje mogućnost drukčijeg dogovora roditelja, neovisno o tome što je o tome rekao sud, izuzev onda kad je sud donio odluku o zabrani viđanja zbog zaštite dobrobiti djeteta, što kod nas nije slučaj.
To praktički znači da vam je sud ostavio mogućnost dogovora?
I da je dogovor uvijek jači od bilo kakve sudske odluke.
Dakle, to je bila nekorektna interpretacija sudske odluke?
Tako je. Cilj te interpretacije je da se majka napravi žrtvom…
A da se javnost okrene protiv vas?
Da, tako je. Da se javnost okrene protiv mene i protiv sistema. Jer ako je sistem donio takvu odluku na temelju ekspertnih odluka, onda takve odluke nisu donesene zato što sud više voli Severinu nego Milana ili obrnuto nego zato što tako kaže struka. Tu je opsežna dokumentacija koju je nekoliko godina pripremala skupina stručnjaka. Ja bih na bazi takve interpretacije mogao s jednakim pravom reći da je meni zabranjeno viđati sina više od 260 dana godišnje – sad ga viđam u starom režimu – iako imamo pravo na zajedničku roditeljsku skrb sa zajedničkom majkom našeg djeteta.
Kad kažete da to pravo imate po staroj presudi, na što mislite? Kako glasi?
Ona glasi da ga imam pravo viđati svaki drugi vikend i svaku drugu srijedu. To znači da ja, prema interpretaciji majke, dijete smijem viđati osam ili devet dana u mjesecu, što znači da oko 260 dana u godini ne smijem viđati svog sina.
Ta bi odluka suda bila svojevrsni presedan?
Ako sud presudi ‘pola-pola’, to možda ne bi bio baš presedan jer se takve odluke uobičajeno donose kad god sud ima posla s roditeljima koji su u dobrim odnosima i podjednako se brinu o dobrobiti djeteta. Jer doista je u najboljem interesu djeteta da dijete ravnopravno provodi vrijeme s oba roditelja, mislim da to ne treba posebno dokazivati. U konfliktnim situacijama kakva je, nažalost, naša, još se primjenjuje stara praksa. Djetetu se dozvoljava da više vremena provodi s majkom, manje s ocem. Razlozi takve sudske prakse su historijsko-tradicijski. Majke su stoljećima unatrag sjedile doma i čuvale djecu dok su očevi radili i materijalno skrbili o porodici. Bilo je logično da je u slučaju rastave takvo dijete trebalo ostajati s majkom a otac plaćati alimentaciju. No u suvremeno doba, u vrijeme emancipacije žene, koja je danas u velikom broju slučajeva zauzeta poslom, profesijom ili karijerom, podjednako kao muškarac, i nema višak vremena koje bi mogla posvetiti djetetu, takva sudska praksa nije više opravdana, ako je već i možemo razumjeti.
Otac bi, dakle, trebao biti jednako tretiran?
Ako je otac voljan, nema razloga zašto on ne bi bio prvi koji ima prioritet u provođenju vremena sa svojim djetetom. Ako otac ima vremena, želje i volje provodititi vrijeme s djetetom, ne vidim zašto bi to iko dovodio u pitanje. Presude bi morale biti tako intonirane. Ukoliko dođe do takve presude, to neće biti ništa novo jer se roditelji, koji se mogu dogovoriti, tako i dogovaraju, no u konfliktnim situacijama takva presuda bila bi dobar signal za sve učesnike sistema da počnu odlučivati u tom pravcu. Možda bi tad i očevi stekli više hrabrosti za zahtjeve da aktivnije sudjeluju u odgoju svoje djece, da viđaju dijete, ravnopravno, kao i do trenutka do kojeg je trajao brak. Mnogi očevi, naime, već u startu odustaju od takvih zahtjeva jer im advokati kažu da je određena razina prava koja mogu ostvariti u vezi djeteta nesavladiva i da je nerazumno tražiti i očekivati više od povremene šetnje po parku i kupovine sladoleda djetetu.
Spominjali ste “sindrom zlonamjerne majke u procesu razvoda”. Što je to?
a, to je nešto što se ponavlja u velikom broju slučajeva kod velikog broja ljudi. Jedan simptom, dio tog sindroma, jest inat ili dišpet, koje takve majke u pravilu koriste i koji je osnovni razlog i osnova konflikta. Majka se inati, majka se sveti. Taj inat, taj dišpet u stvarima koje se tiču porodičnog zakona bi trebalo tretirati kao krivično djelo.
To je teško dokazati?
Nije, ja sam bio kod nekoliko psihologa i psihijatara da ustanovim šta se to događa, i svi su mi odmah, bez oklijevanja, rekli: ‘To vam je inat’, ili u ovom slučaju dišpet. Poanta nije na kažnjavanju nego na sprečavanju, prevenciji. Teško je, međutim, dokazati zloupotrebe sistema, otezanje itd. No ako vam tri psihologa kažu da je to inat, onda hajdemo to probati spriječiti – jer to nije u interesu djeteta.
Koliko sud uzima u obzir potrebe djeteta?
Morao bi ih uzimati. Ukoliko bi roditelji nakon rastave nastavili viđati dijete kao i do tada, to bi za nj bilo najbolje u mnogim slučajevima. Dobrobit djeteta trebala bi, morala bi oboma roditeljima i svim učesnicima u sistemu biti ideja vodilja.
Mislite li da ljudi imaju razumijevanja za vaša nastojanja oko ravnopravnog roditeljstva? Čini se da većina ipak smatra kako svi ti procesi najviše štete djetetu i da bi tu jedan od roditelja trebao popustiti.
Odlično pitanje. Vi ste isto, da tako kažem, nasjeli na medijsku propagandu suprotnog tima. Kao što sam rekao, prioritet je dobrobit djeteta. Sve što se radi, a rekao bih da to pokušava raditi i sistem, jest osiguranje dobrobiti djeteta. Uostalom, što znači popustiti? Ja se pokušavam s majkom dogovoriti oko najobičnijih, elementarnih stvari koje se tiču zdravlja i odgoja djeteta. Molim, recimo, da mi se omogući da budem s djetetom kad je majka spriječena. Šta onda u tom kontekstu znači popustiti? Trebam li se odreći od viđanja svog djeteta, kao što majka traži, da bih izašao u susret interesima djeteta? Kako je to u interesu djeteta ako svi stručnjaci kažu – prema istraživanjima, koja nisu vezana za naš predmet – da je čak i za bebe najbolje da otac bude prisutan u njihovom životu podjednako kao i majka? Imate bezbroj studija i mišljenja stručnjaka koje pokazuju da je djetetu najbolje ako su oba roditelja prisutna u njegovu životu i odgoju ravnomjerno.
Jeste li čuli za slučaj malog Cesarea, njegova oca Talijana koji je ishodio ovrhu nad djetetom i majke Splićanke koja se skrivala s djetetom da joj ga ne uzmu. Šta mislite o tome?
O tome znam samo iz medija. Činjenica je da je u tom slučaju majka dijete protuzakonito oduzela ocu, odvela ga od oca i da je tu prema savjetu stručnjaka jedino ispravno rješenje što prije ocu dati mogućnost da provodi puno, ili puno više vremena, s djetetom kako bi se veza oca i djeteta, koju je majka prekinula, ponovno uspostavila. Ako pak mislite na to treba li majku kazniti, ja sam u svakom slučaju protiv bilo kakvog kažnjavanja. Živimo u civiliziranom društvu u kojemu vlada zakon. Ukoliko jedna majka izvede takvu stvar i ne bude kažnjena, onda će pravosuđe i sistem time poslati poruku ohrabrenja svim majkama koje žele učiniti to isto. Nedavno sam čuo za slučaj majke koja je u vanbračnoj vezi dobila dijete. Ona ga je, kad je dijete imalo četiri godine, bez saglasnosti oca odvela u Švedsku.
Treba li je kazniti? Šta poduzeti?
Pitanje je delikatno. Dijete mora biti i s majkom i s ocem Nije poenta kazniti majku, ali kako spriječiti druge majke da se ne povedu za tim primjerom? Ljudi danas masovno migriraju po svijetu, djeca mogu završiti bilo gdje. Mora, dakle, postojati neka pravosudna poruka koja će majkama poslati poruku da se moraju dogovarati s ocem. Možda je djetetu u nekim situacijama bolje s majkom, ali to mora biti stvar dogovora.
Očevi su, dakle, prema vašem mišljenju deprivilegirani ovakvom sudskom praksom, odnosno, nisu ravnopravni?
Tako je. Nisu ravnopravni. To je istina, i to se i iz sudske prakse kao i prakse centara za socijalnu skrb jasno vidi.
Šta je ovdje bitno?
Bitna je dobrobit djeteta. Ponavljam se, ali je važno; za dijete je najbolje da odrasta uz oba roditelja, da viđa oba roditelja ravnomjerno. U tom je smislu potrebno dati više prava roditelju koji je dosad bio prikraćen, a to je otac. Potrebno je i ohrabriti očeve koji bi htjeli više vremena provoditi s djetetom, a obeshrabruje ih takva praksa, da ustraju u svojim zahtjevima. Uskoro ćemo pokrenuti i jedan portal. Za ravnopravno roditeljstvo, koji bi trebao raditi u tom pravcu, popularizirati takve ideje. Ukoliko očevi koji to žele budu znali da imaju šanse na sudu, više njih će se ohrabriti za takav zahtjev. Govorim uglavnom o očevima jer su oni većina, iako ima i majki kojima je nepravedno oduzeto pravo da budu s djetetom. I jednim a i drugima treba osigurati da se brzo i jednostavno nastave viđati sa svojim djetetom. Stručnjaci su prije devet mjeseci preporučili da je u najboljem interesu našeg djeteta da ravnopravno provodi vrijeme s oba roditelja. No mi se tu nismo maknuli dalje od početka.
Dakle, ako uzmemo u obzir žalbene rokove i sve drugo, vama treba bar godinu dana dok dođete do provođenja mišljenja struke, što je po meni previše jer u međuvremenu dolazi do otuđenja djeteta od roditelja s kojim ne živi…
Javnost malo zna o vašim poslovima, pa je puno mistifikacija. Je li istina da je vaš uspon počeo dok ste radili kao vozač u očevoj tvrtki u Švicarskoj? Čime se očeva tvrtka bavila?
Ma ne, to je neki mit. Moj otac je bio košarkaški trener, a ja sam u Švicarskoj studirao i vozio taksi da bih preživio, kao i mnogi drugi studenti.
Tad nije bilo Ubera?
Nije, ha ha ha… No kako god, čim mi se ukazala prva prilika da krenem s radom, iskoristio sam je. Otac mi nije pomagao, osim na dva načina. Neko vrijeme sam živio kod njega u stanu i, drugo, nije mi nametao čime da se bavim. Na tome sam mu jako zahvalan.
Zovu vas kraljem bakra. Radite li i dalje s tim obojenim metalom? Što mislite o Trumpovim pokušajima da uđe u trgovinski rat s Kinom, na primjer? Vama sigurno odgovara kineski rast? Čim se pojavi nagađanje da slabi kineski rast, cijena bakra pada?
Tako je, još se aktivno bavim bakrom. Firma raste, a okolnosti i konjunktura su povoljni kao malo kad. U zadnjih godinu dana cijena bakra je – zahvaljujući potražnji iz Kine – skočila preko 30 posto. Ako Kina kihne, zatrese se cijeli svijet. Kina troši načine formiranja cijene, koja je ranije ovisila samo o ponudi i potražnji. Sad su tu ogromni kineski fondovi, s nevjerovatnim količinama kapitala, koje u roku od nekoliko dana mogu pomaknuti bilo koje tržište. Što se tiče Trumpovog rata s Kinom, rekao bih da je on prije svega biznismen, a što god Amerika radila, ona zna po 16 koraka unaprijed. To je ozbiljna država. Sve što oni danas rade dio je dugoročnog plana, pa je komentiranje događaja iz dnevne perspektive nedovoljno da shvatimo nečije motive. Mislim da je Trump dio te mašinerije, koja ima dugoročno opravdanje za sve što rade.
Zanimljiva je priča o prodaji Bora, navodno ste vi s Rusima htjeli kupiti te čuvene rudnike, ali Kinezi su isto ozbiljno zagrizli. Je li tačna procjena medija u Srbiji da samo oni imaju snagu izvući takve tvrtke iz problema?
Da, bio sam zainteresiram, u saradnji s ruskim partnerom – pravim kraljem bakra, no na natječaju nismo pobijedili: Na kraju je pobijedila neka mala firma iz Rumunije, koja na kraju nije mogla platiti cjenu koju su ponudili. Potom je došla kriza, a danas je Bor stao na noge, uz veliku zaslugu našeg predsjednika, tad premijera. Bor je danas poduzeće koje će pozitivnim poslovanjem utjecati na rast BDP-a u Srbiji.
Konjunktura im odgovara?
Da, sav ovaj rast cijene bakra je čista dobit. Majdanpek ima zalihe rude za dugo godina unaprijed, pa mislim da se to ne isplati prodavati, Bor je u dobrim rukama, posebno s ovom vlasti koju danas imamo u Srbiji. Bor će s vremenom biti sve važniji za budžet Srbije jer će elektromobili razviti potražnju za bakrom do neslućenih razmjera. Elektromobil traži od pet do šest puta više bakra nego obični automobil, pa bi cijena bakra mogla ići prema cijeni zlata…
Vjerujete li da će ekonomije u regiji, srpska i hrvatska, jednog dana krenuti snažno naprijed poput češke?
Nisam stručnjak za makroekonomiju. No čini mi se da je Kina učinila razvoj industrija na ovom prostoru puno manje opravdanim no što je bio prije. Mi im ne možemo konkurirati. Ako Kinezi sutra kupe Fiat – a to se priča – ko će ih spriječiti da zatvore te tvornice pa počnu uvoziti svoje automobile? To sprečava ozbiljniji rast, čini mi se, osim u specifičnim tržišnim nišama, u kojima možemo proizvoditi neke sitnice, Kinezi su tu za velike serije, ekonomiju obima.
Imate li kakav hobi?
ve vrijeme koje mi ostaje pored posla i dva sina trošim na dobrotvorni rad. Od hobija volim letenje. Igram košarku, nogomet, stolni tenis, bavim se aktivno svim tim i podržavam sve klubove iz mog rodnoga grada.
