– Bila je u bolnici u Goraždu, pa su je uputili u Podhrastove prošle godine, a tamo mi doktori kažu da je džaba da bude u bolnici. Ona što ima, lijeka mu nema. Rak na plućima – govori Salko Selimspahić.
Spas u šumi
Za priču o ljudskoj patnji i slijepoj i gluhoj ženi u kojoj samo još srce kuca, te čovjeku koji se brine o njoj kazali su nam mještani obližnje Fočanske Jabuke. S malom penzijom teško je nabavljati lijekove, pelene za odrasle, ali Salko kaže da će se snaći i bez tuđe pomoći.
– Presvlačim je, okupam i sve drugo. Dvije i po godine čuvam je da od ležanja ne dobije rane. Mene je poštovala i nije zaslužila da sad okrenem glavu od nje. Najviše se brinem za nju, a za mene manje-više – dodaje suzdržavajući se da ne zaplače.
Zašto nevolja uvijek prati ljude koji su je mnogo puta osjetili, pitanje je koje se samo nameće nakon saznanja da su Selimspahići 1992. godina u posljednjim trenucima izbjegli sudbinu stotina svojih sugrađana. Živjeli su u Šukovcu.
– Ona je otišla prije mene, a ja sam ostao u Šukovcu. I gore sam stoku imao. Falilo mi je možda 20 minuta da me uhapse, ali sam pobjegao preko šume. Oni u selo, ja iz sela, tako da me je šuma spasila – prisjeća se Salko.
Pobjegao je u Ustikolinu, pa u Goražde, kasnije se priključio Fočanskoj brigadi na Grepku, te prošao Bjelašnicu, Treskavicu i druga ratišta. Za Minu ništa nije znao sedam mjeseci, sve dok mu rođak nije rekao da je u Tarčinu…
Prodaje imanje
U Šukovcu danas ništa nije isto, pa je nakon rata Salko kupio kuću u Radeljevićima, selu na području Foče u FBiH.
– Prije rata u Šukovcu je bilo 68 muslimanskih kuća, nije bilo Srba. Iza rata se 45 srpskih kuća napravilo. Naši prodaju, i to pošto-zašto. Ja još nisam, iako mi nude. Prodat ću i ja, ali ne kako ste vi kupovali, ne po dunumu, nego po kvadratu – pojašnjava Salko.
Morao prodati stoku
Prijeratni radnik fočanskog komunalnog preduzeća danas je u penziji. U Radeljevićima se također bavio stočarstvom, ali nakon što se supruga razboljela ovce je morao prodati i posvetio se samo njoj.
