O Srebrenici.
U godinama kad se ratna retorika u medijima u Srbiji vraća na velika vrata, kad režimski mediji ponovo siju mržnju, strah i prizivaju ratove, nije zgoreg pročitati ono što je Petrović napisao – piše Espreso.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
“Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i djelo.
Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvijek želio više, nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želio da u svemu bude najveći…
Biografkinja cjedi iz sebe zlo, koje govori da su “oni” još uvijek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska RS pobili, moglo je to i više… Cijedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, “U kome bi bilo poželjno premjestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negdje u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna”. Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju. Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?
Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bijele čaršave, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmjerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv djelimo, da budemo zajedno i u vječnosti, pred nama.
To uvrijediti, i željeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome, i da te niko ne vidi i ne čuje, kad hodaš. Hoćete samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi. Ideš, a ne znaš kuda.
Cijedit će iz sebe, knjigu o laži i podvali, a hiljade mrtvih su napisali još prije 22. godine, svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju, kad mu nije bilo vrijeme.
Srebrenica je grad u RS, koja ako podrži ovo, prestaje da ima prava na svoju državu. Svako ko uzme u ruke, to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zarđala žica, korice su Srebrenica. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći, kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smjernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportiste, muzičare, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.
Ne zagađujte, tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte sol na živu ranu.
Zašto smo takav narod? Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gdje su. Uvijek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine, svi se teško razbole.
Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu. Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gdje im je mjesto? Na balkonu ili u parteru. Da li će ponijeti neke grickalice. Da li će neko ići i na promociju, i na komemoraciju?
Ako nemaš to u glavi, i srcu, i cijelom svom tijelu, toliko žestoko i toliko istinito, da te trese groznica, i da hoćeš da eksplodiraš od bola i sopstvenog poniženja, nemoj ići.
Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grijehova i za druge. Jahali sa Turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog…
Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje. Gdje su sada ti Srbi?
