Majka kaže da se odmalena u meni krio pjevački talenat. Uvijek sam volio da pjevam, ali nikad nisam razmišljao o tome da se aktivno bavim tim poslom. Imam običaj da zapjevam na nekim privatnim proslavama i to je to. Međutim, iznenada sam odlučio i krenuo sam da ostvarujem svoj cilj. Tad sam rekao roditeljima: „Dajte neku muzičku školu.“ Sjećam se da se tata svađao s mamom da me ne tjera na pjevanje. Naravno, nije mislio ozbiljno jer me i on i majka podržavaju u mojim odlukama.
Priznaj ko ti je finansirao pjesmu i spot.
– Majka i otac (smijeh).
Jesu li se otvorili?
– Svi zajedno nismo imali namjeru da sad ulažemo previše para. Naravno, treba ulagati u određene stvari, ali ja sam rekao: „Čekajte, ljudi, polako. Daj prvo da zaradimo nešto i uđemo u posao pa da vidimo kuda to vodi.“ Oni su se složili, pogotovo zato što ne moraju mnogo da se troše. Podržavaju me svakako.
Kako je Brena reagovala?
– Mama je oduševljena. Bilo joj je drago, ona zna prednosti i mane tog posla, velika je odgovornost i teret i treba biti što profesionalniji. Moraš 200 odsto da budeš privržen poslu da bi vizuelno bilo kako treba. Nijednog trenutka nije rekla „nemoj“ ili „šta će ti to“, podržala me je maksimalno i ta podrška mi je najvažnija.
Da li bi pristao da radiš u kafani?
– Zašto da ne? Pjevaću gdje god me pozovu. Nije me sramota nigdje da radim. Mada, najviše bih volio da to budu klubovi u kojima se sluša rok, pop…
Jesi li skup, koja ti je fiksna cijena?
– Pa ne znam, tek treba da odlučimo. To ću prepustiti menadžmentu. Još uvijek ne znam ni s kim ću raditi, ali i ne razmišljam o tome. Sada mi je jedino važno da uradim dobre i vesele pjesme i spotove, da napravim dobar repertoar, usavršim pjevanje, a za ostalo ćemo lako.
Da li si nekad dobio bakšiš?
– Jesam, više puta. Nikad nisam brojao, niti uzeo pare. Kad dođem sa strane da pjevam za prijatelje i svoju dušu, to što dobijem proslijedim bendu koji svira. Mislim da je to korektno s moje strane.
Eh, kao ne znaš koliko si para dobio?
– Nemoj da me gađaš ciframa, stvarno ne znam (smijeh).
S kim bi radije snimio duet, sa Cecom ili s Karleušom?
– I sa jednom i sa drugom. Obe su megazvijezde.
Da li bi mogao da ih pomiriš, ako biste se ujedinili?
– Ha-ha-ha. Ma ne, to je nemoguće.
Hoćeš li angažovati Sašu Popovića da ti vodi karijeru, ipak je Brena postala zvijezda zahvaljujući njemu?
– Zašto da ne, Saša Popović je jedan od najkvalitetnijih i najpametnijih ljudi iz te branše. Ako se neko razumije u posao, to je on.
Kakav je tvoj emotivni status trenutno?
– Slobodan (smijeh).
Znači, djevojke mogu da se bace u napad?
– Nadam se da hoće, ja bih volio. Osjećam da će da nagrnu kad čuju pjesmu.
Misliš li da te ribe vijaju zato što si Brenin i Bobin sin?
– Ne opterećujem se time da li se sviđam ljudima, djevojkama ili bilo kome zato što sam sin Slobodana Živojinovića i Lepe Brene, ili zato što imam neke kvalitete vrijedne respekta. Te stvari, na kraju, dođu na svjetlost. Ako se neko druži s tobom iz koristi, samo je pitanje vremena kad će se to pokazati. U tom slučaju, ja se samo okrenem i nastavim dalje, mislim da su to stvari koje se svakome dešavaju.
Da li bi jednog dana mogao da dostigneš mamu?
– Ne opterećujem se time da li ću napraviti velike rezultate, a kamoli da li ću biti kao ona. Najbitnije mi je to što volim da pjevam, volim da smišljam nove ideje kako da sklopimo repertoar, koje ćemo nove pokrete da ubacimo, kako ćemo prenijeti tu energiju na druge ljude i, naravno, da izaberemo dobru pjesmu.
Kakva je Brena kao majka?
– Kao što vjerovatno svako misli o svojim roditeljima, tako su i meni moji roditelji najbolji na svijetu. Brena i Boba su nevjerovatno normalne osobe, to je ono što najviše cijenim kod njih. Kao roditelji pružili su nam neizmjernu količinu ljubavi, pažnje i vaspitanja. Kad smo bili djeca, majka je puno radila i putovala, ali kad god je mogla i imala prilike da bude s nama, to je iskoristila. Poslije svakog koncerta se vraćala prvim letom nazad kući, pa makar to bilo i u četiri-pet ujutru, da bi nas što prije vidjela, i tako stalno. Mislim da je majka uvijek bila malo stroža od oca. Ona je uvijek bila ta koja nas je kažnjavala ako napravimo neku malu glupost, kao što rade sva djeca, ali kad bismo zeznuli nešto krupnije, onda bi intervenisao Boba. Tek tad bismo Viktor i ja shvatili da smo ga baš pretjerali.
