Tužna osoba (foto: cure.ba)
Imam devetnaest godina i poprilično sam sigurna da će me nakon ovih riječi osuditi osobe koje se prepoznaju u istim, ali mučno je čuvati u sebi tako dugo nešto što više nije samo lični problem. Ono u što sam još sigurnija je da, bez obzira na sve neću dozvoliti da mi glavne uloge u životu budu oni, koji su zaslužili da se bore i za sporedne.
Dođe ti jednom trenutak, pa čitav život bljesne pred očima, i tek onda kada shvatiš da nemaš ništa posebno da vidiš u tom odsjaju, shvatiš kako si siromašan. I ti si, i ja sam i svi smo. Svijetom vlada pogan, oni koji te danas očima mrze, sutra te riječima hvale. Što je najgore, bude i obrnuto. Danas si neko, sutra si ništa. Danas imaš prijatelje, sutra se zbog tih istih osoba moraš boriti protiv cijelog svijeta. Sam. Pa onaj u koga si se kleo i zbog koga si bio spreman život dati, pokušava ti isti uništiti, samo zato što mu tako dođe.
Zbog čega si ti bolji od mene, ili ja od tebe? Nismo li svi pod istim nebom i ne udišemo li svi isti zrak? Ne mogu ja sama promijeniti svijet, ali ne možeš ni ti. Možda zajedno možemo. Kako se usuditi i pokušati bilo šta u današnje vrijeme? Pa zar danas nije najveća ” furka” biti još jedan u masi i prilagoditi se okolini, koja iskreno, u svakom pogledu i svakog trenutka sve više tone?
Nije ovo loše vrijeme, ovo smo loši mi. Mi smo ti kojima mladost prolazi voleći pogrešne i gazeći one prave. Mi smo ti, koji žive u vremenu kada je lakše uzeti opojno sredstvo i zaboraviti sve, nego se suočiti sa problemom. Sa kojim pravom onda ne dozvoljavaju da ih nazoveš kukavicom? To je naziv za one kojima je bijeg uvijek najbolje rješenje. Sa kojim pravom oni lažu, varaju, pa u skorije vrijeme sve češće izazovu zvuk Fatihe iz majčinih usta, samo zato što je “gotivnije voziti auto nakon korištenja ko zna čega sve”?
U čemu je poenta? Koliko ćemo još mladih oplakati, prije nego shvatimo da svijet ide u propast? Koja to sila tjera mlade današnjih generacija, da se zlobno podsmijavaju svaki puta kada pored njih prođe neko loš? U najviše slučajeva i nije ta osoba toliko loša, koliko je nama u jednom trenutku zasmetalo što ima nešto naše. Možda pažnju naše voljene osobe, njegov osmijeh ili pogled… Nebitno.
Bitno je da su rijetke osobe kojima možemo reći tajnu, a još su rijeđi oni pojedinci pred kojima se usuđujemo zaplakati. Sve se svodi na “volim te” koje danas znači manje nego “ćao”. Postalo je poprilično sramno reći nekome da učiš za test. Pobogu, danas se mudrost poklapa sa glupošću. Možda je to razlog zašto su oni kojima povjeravamo svoje živote, najveći uzročnici prekida istog. Možda je i tada bilo sramota učiti za ispite, pa su radije prepisivali. Zato danas tako “dobro”obavljaju svoje poslove.
Znam, ljudi smo i pravimo greške. Ali neki nemaju taj luksuz da to isprave kasnije. Prave vrijednosti su postale razlog za ruganje, a ono što bi trebali žaliti mi ustvari cijenimo. Bravo za nas! Bravo za ovaj narod, ovaj svijet i poželimo dobrodošlicu našoj ne tako svijetloj budućnosti.
Ne znam za vas, ali mene više ništa ne iznenađuje. Bude me stid reći to, ali neobičnije mi je čuti da za vrijeme praznika nije bilo nekih nesreća ili ubistava. Valjda to tako ide. Čini mi se da je već postala svakodnevnica osuditi nekoga zbog vjere i pri tome ga pljuvati nabrajajući mu sve što su njeni/njegovi preci radili godinama unazad. Sa kojim pravom mi zahtjevamo poštovanje, ako i sami ne poštujemo tuđe? Zar stvarno ne postoji nijedan tračak svjetlosti? Je li moguće odabrati jedan dan za osmijeh, pa se iskreno i od srca nasmijati neznancu, reći ono iskreno “VOLIM TE”, udijeliti neki kompliment, ili jednostavno živjeti za trenutak?
Ovo zadnje ne podrazumijeva živjeti svaki dan kao da je posljednji, jer sutra postoji. Može biti tmurno, oblačno, ali postoji baš kao i posljedice koje ćemo sami snositi. Uzmi taj jedan trenutak i vrisni iz sveg glasa, da si živ, zdrav i da si zahvalan Bogu zbog toga, budući da ima ljudi kojima je to jedina želja.
Probudi dijete u sebi, zapjevaj nek te čuju svi i nikada ne dozvoli da budeš uzrok majčine boli i očeve suze. Tako malo nam je potrebno za sreću i najčešće nam to malo nedostaje. Ako ti sudbina ne želi sama omogućiti tu sitnicu, preuzmi stvar u svoje ruke, jer za sve ima rješenja. Potrebno je samo malo više volje, iskrenosti i pravih prijatelja. Tako jednostavne stvari, mi uspijevamo svakodnevno zakomplikovati. Kao što smo složni kada treba braniti grad, klub, budimo složni uvijek.
Zajedno pružimo ruke onima koji su na dnu, budimo nečije rame za plakanje i nacrtajmo osmijeh onima koji nemaju snage za to. Neka srca kucaju kao jedno, jer mi to možemo. Ako nam je sudbina pripremila tamnu budućnost, priredimo joj iznenađenje i svjetlošću koja isijava iz svakog od nas osvijetlimo puteve. Možda će onda čovjek ponovo biti čovjek, a kamen kamen. Pa ćemo ih sutra lakše razlikovati, kad već danas nemamo tu mogućnost.
Piše: Amela HASANBAŠIĆ
doznajemo