Željko Samardžić: Otac mi je Crnogorac, a majka Hrvatica, u Međugorju za nju zapalim svijeću

Na novom albumu Željka Samardžića će se, prema pisanju portala Grude.com, naći 15 novih pjesama.

Nesumnjivo,, Samardžić će opet oduševiti.

Rođeni Mostarac, kojem je otac Crnogorac, a majka Hrvatica iz naselja Ilići, Mostar je napustio 1992. godine, prije četvrt stoljeća, ali i danas ga rado spominje, a kad god je prilika zapjeva i “Kamen, krš i maslina, vino, ganga, Neretva, sve to ima zemlja ta, moja Hercegovina”. Ranije je legendarni glazbenik dao intervju za magazin Playboy, a na našem portalu prenosimo i dijelove intevjua, vezane za njegove dvije ljubavi: Mostar i obitelj. To je svojevrsna uvertira u njegove pjesme koje ćemo uskoro moći slušati.

– Svakome tko mi je drag poželio bih lijepo i vedro odrastanje, kakvo je bilo moje, mostarsko. Upisao sam se u glazbenu školu, i da se oslobodim stidljivosti, satima sam vježbao na glasoviru kako bih se svirkom dokazao pred curama. U Mostaru sam propjevao diveći se Kemalu Montenu, s kojim sam se potom sprijateljio i našao se na istim valnim duljinama. Obožavali smo romantične tople talijanske glasove Giannija Morandija, Rite Pavone, Tonyja Renisa, Claudija Ville, Sergia Endriga i ostalih prvaka belcanta.

Kemica je bio sedam godina stariji od mene, a s njime sam nebrojeno puta gostovao diljem Jugoslavije i posvuda u inozemstvu. Jedna od prvih gaža izvan Mostara bila mi je s njime, kad se on, sretan zbog moga uspjeha, malkice zagrijao i razdragano zalajao na zvijezde…

Volio sam njegove nježne pjesme koje su me izvele na pravi put dok sam se dokazivao. Nije mi do dana današnjeg prodrlo do svijesti da je dobri, plemeniti, duhoviti i uvijek dječački bezazleno nasmijani Kemica zauvijek otišao…

Zatim, u Mostaru sam uplovio i u poslovne vode i zaradio prvi novac. Na plesu u Ekonomskoj školi, upoznao sam sugrađanku Maju i ubrzo se oženio njome, vrlo mlad, već u dvadeset i prvoj, kazao je u jednom intervjuu Samardžić koji je sa svojom Majom u braku 39 godina. – Imam tri divne kćeri. Majin je otac, Kasim Džaferović, bio glasoviti mostarski sveučilišni profesor, kazao je Samardžić.

Njegovi počeci u Mostaru bili su vezani za ugostiteljstvo.

Čim sam završio gimnaziju, s urologom Dženanom Salkovićem, otvorio sam u Mostaru prostrani klub „Kabare” s velikim kamenim stubištem, u kome je radilo dvanaest konobara. Dženan je bio svestran. Kao skladatelj pisao je pjesme za popularnu skupinu „Lutajuća srca”, s njegovom pjesmom „Jefimija” osvojili su prvu nagradu na uglednom sarajevskom festivalu „Vaš šlager sezone”. Dženan je i strašno volio pilotirati. Ta pasija ga je odvukla u grob kad mu je bila četrdeseta – srušio se u lakome zrakoplovu koji je vukao jedrilicu.

Morao sam nastaviti bez njega, upravljati sâm u „Kabareu” koji je bio stjecište umjetnika, intelektualaca i sportaša, a predvodio ih je naš stalni posjetitelj, slikar Ico Voljevica (imenjak i prezimenjak zagrebačkom karikaturistu, autoru legendarnog Grge u Večernjem listu – op.p.). Bio je Ico strašno nalik zubatome Fernandelu, najvećem francuskom filmskom komičaru… On se preko „Kabarea” toliko zbližio sa mnom i momcima iz orkestra „Mostarske kiše” da je izmolio pjesnika Mišu Marića da ga uvrsti u našu ekipu koju su, negdje 1975., pozvali da zabavlja predsjednika Tita u njegovoj vili u Bugojnu. To mi je bio prvi i jedini put da sam pjevao pred njime. I suvišno je naglasiti koliko sam bio uzbuđen…

Pokraj ubitačnoga gostioničarskog posla – u kome nema predaha ni obnoć ni obdan, ni petkom ni svetkom, i kad jedva sastaviš nekoliko jadnih sati sna jer ranim jutrom hitaš na tržnicu da nabaviš hranu – i pjevanjem sam zabavljao goste. Na vlastitoj sam se grbači uvjerio da je muka nad mukama biti ugostitelj. Narodna je kletva: „Dabogda otvorio lokal!”.

Samardžić je bio i ranjen u Mostaru.

Do posljednjega časa naivno sam se uzdao u predsjednika savezne vlade Antu Markovića kako će biti kadar spriječiti prijeteći ratni kaos, makar su vanjski analitičari uvelike proricali neminovni sukob. Taj me moj optimizam bez pokrića navukao da uložim sav ušteđeni novac, koji nije bio mali, i do temelja obnovim „Kabare” . Ubrzo sam se uvjerio kako sam povukao nepromišljeni potez koji mi je do dna ispraznio džepove. Miris baruta sve se opasnije osjećao u zraku. Kad je zagrmjelo, napustio sam dotle zagrljeni Mostar gdje te dotad nitko nije pitao jesi li Srbin, Hrvat ili musliman… Nenadano se Mostar nepodnošljivo oštro podijelio na dva grada, bombe su letjele s istočne i zapadne obale Staroga mosta. Za sebe sam prenosio u diktafon užas u gorućem Mostaru i ljuto plakao. Ostavio sam ga i s njime zaboravio i svoju zlatnu koku „Kabare”, u kome sam se ostvario. Sa ženom i kćerima, navrat-nanos, utekao sam glavom bez obzira u nepoznato, tek s jadnim kapitalom od dvjestotinjak maraka.

Najgore što mi se dogodilo bila je spoznaja da me je ranila očeva vojska, JNA, kojoj je on služio do umirovljenja. Protuavionski metak uletio je kroz prozor i razmrskao mi kuk. Spasili su me kumovi, Hrvati, koji su me odvezli u bolnicu, strepeći da neću preživjeti jer ću iskrvariti, kao i požrtvovna liječnica, muslimanka, koja mi je ubrizgala krv, onda kad je uvelike manjkala.

Do tog ranjavanja imao sam gustu, gavranski crnu kosu. A kad su me otpustili tri tjedna poslije operacije, ni najbliži me nisu prepoznali. Posve sam pobijelio od stresa i straha koji su me snašli, prisjetio se Samardžić.

U Mostar ide, ali ne koliko bi želio, a uvijek kad je ovdje svrati i u Međugorje.

– Na žalost, sve više idem na sprovode. Mi, Mostarci, kažemo da svatko tko udahne havu na mostu iznad Neretve biva zauvijek opčinjen. Hava je turcizam, a znači zrak.