Zajedno s tijelom svog sina Denisa, Rešid Pašić došao je u svoje dvorište na Pecku, jedno od brda iznad Elezovića, mjesta petnaestak kilometara od Velike Kladuše prema istoku, piše “Jutarnji“.
Tjelešce su izvadili iz pogrebnog kombija koji ga je dovezao iz Pule, a Rešida su prepratili iz policijskog vozila koje je stiglo iz zatvora u Bihaću. Žene su plakale i krišom brisale suze. Još se Rešo, dok je trajao pokop, odnosno dženaza, nekako i držao, ali za klanjanja na mezarluku u Elezovićima više nije mogao. Dok je hodža govorio molitvu nad djetetom umotanim i položenim na postolju, a stotine muškaraca poredanih slijeva i zdesna Rešidu u tome ga pratile, otac je zajecao. Specijalac bosanske policije, koji ga nije ispuštao iz vida tih sat i 15 minuta, uhvatio ga je za rame i stao tješiti. Ali nema Rešidu utjehe, a ni ikome od sve ove raje koja ga je došla zagrliti.
Devet je dana otkako se mali Denis tragično preselio na onaj svijet, ahiret, kako kažu muslimani, i jednako toliko na ovome je brdu stao život. Lagali bismo kada bismo rekli da su Pašići omiljeni u mjestu. Rešid je nagle ćudi, pa s njime nije imao posla niko ko nije morao. Pričaju da je imao neke veze s drogom, ali u zatvoru je zbog nasilničkog ponašanja, često se znao tući i pritom nije imao milosti. U bihaćkom će zatvoru zbog toga biti tri godine i mjesec dana. Najmlađi mu od petero braće služi u zatvoru u Zenici, a jedna od sestara, navodno zbog droge, u Austriji. No, danas to nikome nije bilo važno. Svako je htio Rešidu svojim zagrljajem barem malo olakšati.
Komšije u šoku
– Eto, tu oko nas ima pet, šest kuća, svako svakog zna, ali o njoj ne previše. Meni nije sjela čim je došla i nisam s njom prošla na dalje od dobar dan. Viđala sam je svakodnevno, vozila je Denisa u kolicima, ali bilo je nešto u njoj što mi nije dalo da budemo u boljim odnosima. Nije živjela s Rešidom u njegovoj rodnoj kući, gdje su mu sada braća, već eno tamo, malo dalje, u onoj kućici kojoj se vidi samo krov – priča komšinica Pašićevih.
Istina je da je Chiara (Rojnić) Pašić iz Pule došla s jednim muškarcem i živjela tri ili četiri kilometra dalje u Elezovićima, nedaleko od tamošnje benzinske pumpe. Tu je, kažu, bilo svega, a onda, prije kojih pet godina od njega je otišla i došla Rešidu.
– Taj Safet nije naš komšija, on je dolje niže, a istina je da je Rešida s njime varala, ali nije Safet bio jedini – tvrdi komšinica, dok čekamo dolazak tijela malog Denisa.
Porodica je suzdržana od davanja izjava, a iz užeg kruga doznajemo da ne mogu prežaliti jednu stvar.
– Zašto ga nije samo dovela i ostavila i nikada se više ne vratila? Imao bi Denis gdje biti i odrastati – kažu u očaju članovi porodice.
I dok je bila kod njih shvatili su da ima problema, ali nekako u velikoj porodici to, kao i njezin odnos prema Denisu, nije bilo toliko izraženo koliko u trenucima kada je s malenim bivala sama u četiri zida u stanu u Puli.
Poruka dječaku
Zlu vijest otac je doznao u zatvorskoj ćeliji, bila je preskučena da u njoj iskali sav svoj bijes i tugu, pa je, doznajemo, premješten u samicu. Zato je uz trojicu policajaca, koji ga ni u jednom trenutku nisu ispuštali iz vida niti su stajali metar dalje od njega, na dvadesetak metara dežuralo i pet do zuba “opremljenih” specijalaca.
Porodica Denisova strica Rame preko društvenih je mreža poslala poruku dječačiću:
“Neopisiv gubitak, neizmjerna bol, velika praznina, sve je ono što nam ostaje iza tebe. Ali sabur je za nas ljude, da šutimo, da trpimo i da se boljem nadamo. Svjesni smo da taj gubitak ne može ništa nadoknaditi, tu bol ništa izliječiti, ni tu prazninu nikad više ispuniti. Ali zato možemo da se molimo za tebe u nadi da će nam Allah dž. š. molitve uslišiti, možemo da te pamtimo ko najljepše biće priraslo našim srcima. Allah dž. š. će te nagraditi svojim dženetskim ljepotama, dušo naša mala, jer si malehan i neiskvaren, ne ko ovaj zli svijet kojeg nešto više nisi ni upoznao”.
Podsjetimo, majka Chiara Pašić (32) osumnjičena je za ubojstvo malenoga Denisa. Smetao joj je u stanu pokojnoga djeda u Puli, kamo se nedavno doselila pa ga je odlučila ugušiti, prenosi “Jutarnji“.
