Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz korpe i zavitlao kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvijezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.
– Šta to radite? – upitaše djeca goreći od radoznalosti.
– Sijem sreću! – odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su se, u dječijim očima, razlivale tople dugine boje.
Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
– Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac. Tako je nikada nećete uloviti.
– Zašto? – upitaše začuđeno klinci.
Nasmijavši se, starac im odgovori:
– Tek kad naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće.
Onaj ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću.
