Prije mjesec dana napunio je 65, godine su već staračke, ali osmijeh je još uvijek dječački. Bregović je vrlo ugodan sagovornik, s melodijom u riječima, pa i kad govorimo o, za njega, neugodnoj temi: odluci organizatora jednog festivala u Poljskoj da mu otkažu nastup zbog njegova gostovanja na Krimu, poluotoku koji je Rusija prije godinu dana otela Ukrajini, piše “Večernji“…
Kako ste primili tu vijest da ste nepoželjni na festivalu u Oswiecimu u Poljskoj zbog toga jer ste svirali na Krimu?
Najgore bi bilo sad krenuti pa objašnjavati… Moja muzika traži publiku. Tamo gdje je nađe, nađe. Nije moja muzika služila politici u vrijeme kad je to bilo teško izbjeći, a kamoli danas. Taman posla da se ja petljam s politikom bilo kako. Kao i u našem ratu, ti ne možeš ništa reći, da ne bi nekog povrijedio, dok ljudi ginu. Ja tamo nemam neprijatelja, kao ni u našem ratu. Ja volim i Ukrajinu i Rusiju, i svirao sam puno koncerata i u Ukrajini i u Rusiji. Svirao sam u Ukrajini koncert kad je pobijedila narančasta revolucija, na tom istom trgu Majdanu. Tako da ja zaista nemam tamo neprijatelja. Ali, žao mi je jer mi je bilo drago da budem ambasador tog (Live Festival) Oswiecima. Prošle godine je bio, mislim, Sting, pretprošle godine je bio Clapton. Znaš, ja sam iz male kulture i ovo što se meni događa je čudo kakvo se nikad nije dogodilo našoj kulturi, da kompozitor s Balkana ima pristup cijelom svijetu. Prvi put meni se to događa. Tako da mi je žao kad izgubim priliku da nastupim. Ali, odmah su mi zakazali neki koncert u Varšavi najesen.
Podsjeća li i vas taj sukob u Ukrajini na rat u bivšoj Jugoslaviji?
Uvijek se sjetim kako mi zapravo ništa ne znamo i kako ćemo saznati što je iza toga kad to više ne bude važno. Sjećate se, mi smo odrasli s onim “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Ljudi su izašli na beogradske ulice 1941. i sutradan su bili bombardirani i poginulo je, koliko, 2 milijuna. Nakon tih “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Da bi prije nekoliko godina otvorili arhive britanske službe i ustanovilo se da je taj slogan izmislila britanska tajna služba. Toliko će ljudi stradati, toliko izgubiti kuće i živote, a tko zna, saznat će se kad to više ne bude važno, kao što nam sad nije važno tko je izmislio “bolje rat nego pakt”.
Kad tako postavite stvari, nije li to put u relativiziranje svega?
Možda kad si mlad, onda imaš neku temperaturu za brzo zagrijavanje. U mojim godinama nekako ipak nastojiš malo razmisliti prije nego što se zaletiš ili kažeš nešto. Ali, zbilja, ja si ne mogu naći neprijatelje. Kao u našem ratu, u koga da pucam? Moj je otac iz Zagorja, katolik, Hrvat. Moja majka je Srpkinja iz Virovitice. Moja žena je muslimanka. U koga da uperim pušku? Tako i u tom ratu. Ja nemam što da mrzim, ni Ukrajince ni Ruse, to mi je nemoguće. To su nama bliske kulture. Sve što je tamo meni je blisko. Od Kijeva do Moskve, i dalje. Ja sam svirao u gradovima koje ne možete zamisliti. Svirao sam sigurno u 7-8 gradova u Ukrajini, a u Rusiji i u takvim gradovima kao što su Omsk, Tomsk, Krasnojarsk, Novosibirsk… To su zemlje koje se lako vole jer su ljudi slični našima.
Vratimo se na nešto što ste maloprije rekli. U životu ste dobili jednu izvanrednu priliku kakvu niko s Balkana nije dobio, da tu kulturu kroz muziku predstavite doslovno cijelom svijetu. Vjerujete li da je taj uspjeh bio zadan ili splet sretnih okolnosti?
Ipak sam ja nekako sretno dijete. Uvijek sam bio. Uvijek su se okolnosti poklapale tako da je ispadalo da sam ja pametan i smišljam dobro stvari. Najbolja stvar koja mi se dogodila u životu je to što sam imao priliku da dva puta budem debitant. Svaka je rutina, čak i ona najljepša, rutina. Najljudskije se osjećaš kad radiš od početka i kad si debitant. Mislim, da nije bilo rata, ja bih već bio na Braču, tamo bih kupio kuću i vježbao ribolov. Već mi je bilo dosta. Bilo mi je zbilja dosta i bio sam spreman to napraviti. Bilo mi je teško da svakih par godina igram ponovno tu ulogu ljepuškastog gitarista iz Bijelog dugmeta. To mi je postalo teško.
Ima jedan film u kome čovjek razmišlja šta je doživio i kaže “ovaj život je bio toliko blizu trenutku da se nikad ne dogodi”. Dakle, i kod vas je bilo takvih trenutaka u kojima je malo nedostajalo da sve ode potpuno drugim tokom?
Malo je nedostajalo i da ne budem glazbenik. Ja sam već bio na četvrtoj godini fakulteta, nedostajalo mi je još pola godine da diplomiram i počeo bih predavati marksizam u srednjoj školi. Jer sam studirao filozofiju. Nekim slučajem sam izdao prvu ploču i izbjegao tu sudbinu.
Kad pogledate karijere nekih od ljudi koji su bili značajni u to doba, recimo Branimir Johnny Štulić, koji se povukao u jedan potpuno drugi život u Holandiji… Mnogi ljudi žale zbog toga.
Uključujući i mene.
