Autor: Nura BAZDULJ HUBIJAR
– Što ne paziš, smotani stvore? – viknem još oznojena od spremanja.
– Oprosti.
Ustane, pobriše sve tragove i rezignirano šuti. A ja mislim: Da je ovo uradio neko ko je slučajno svratio, ko mi apsolutno ništa ne znači u životu, sve bi bilo drugačije. Nasmiješila bih se i kazala:
– Ne uzrujavajte se bez razloga, sve ok, lako je to obrisati…
Apsurdi su to.
Vrlo često vlastite stresove liječimo vičući na one koji su nam najvažniji, koje volimo jednako kao sebe, a trudimo se uvijek biti uljudni i sa osmjehom pri slučajnom susretu sa nekim beznačajnim i suvišnim, čak i onima koji nam idu na živce.
A ne bi trebali. Ne bi smjeli.
