Rak dojke, operacija, hemoterapija… Naizgled situacija koja neizbježno tjera suze na oči. Ali Zagrepčanka Ljubica Velan prošla je to strašno iskustvo a da ni jednom nije zaplakala, prenosi “Jutarnji“…
Ljubici je 58 godina – ali samo na papiru. Kaže da čim čuje Zeppeline, opet joj je 17.
Trenutno je domaćica s diplomom profesora sociologije i filozofije. Radila je u privatnoj školi za strane jezike na pripremi maturanata za prijemne ispite. Predavala je sociologiju, filozofiju i logiku. Ima dvije kćerke i muža.
O svom iskustvu je na Facebooku napisala sjajan tekst koji prenosimo u cjelosti.
“Look very carefuly, I shall write this only once
Evo bilo je ovako.
2009. u martu obavih mamografiju u autobusu Zavoda za javno zdravstvo.
Rana dijagnostika – probir. Nalaz: Bi- rads 2, gusti parenhim, preporučuje se da se učini ultrazvuk, kontrola za dvije godine.
Zaboravih na taj ultrazvuk, misleći da i nije tako važan, jer kaže: preporučuje se i kaže kontrola za dvije godine.
2010. septembar. Bolovi u lijevom kuku, napipavam čvor u lijevoj dojci, ali mislim da su to samo mliječni kanali koji se pune i prazne u zavisnosti od ciklusa. Slučajno sjedam kraj Darije, koja gleda neku američku seriju, da se odmorim. U toj seriji, jedna žena kaže drugoj: Bolovi u kuku mogu biti simptom raka dojke.
Sutradan sam kod svoje doktorke opšte prakse i kažem kako me boli lijevi kuk. Ona me pregleda, provjeri pokretnost i kaže kako tu ništa nije sumnjivo. Kažem joj onda kako se nešto može napipati na lijevoj dojci. Ona me pregleda, prepipa i pazuh, uozbilji se, ode za svoj sto i počne da ispisuje uputnice.
Velim ja kako će napraviti taj ultrazvuk u Medikolu, da nije problem. Ona me pogleda i kaže: “Kakav Medikol! Idete u Institut za tumore. Tu su vam uputnice za mamografiju, za hirurga, za UZV, za markere….”
Bio je petak, 1. oktobar, poslije podne. Obavila mamografiju. Inženjerka koja me je snimila kaže da pričekam. Odnijela je snimke doktorki koja radi UZV. Doktorka izlazi sa snimkama i kaže mi da bi ona voljela da dođem odmah u ponedeljak ujutro na UZV.
Ponedeljak, UZV, doktorka me moli da ostanem do podneva jer će raditi biopsije, pa da mi i to odmah naprave. U hodniku je puno žena, ali brzo dolazim na red.
Izlazim iz ordinacije, kad evo moje inženjerke, nosi mi nalaze od mamografije i UZV, i upućuje me da odem s tim nalazima u podrum gdje je bila hirurška ambulanta i da molim sestru tamo da me hirurg pregleda još danas.
Siđem i molim na šalteru da me prime. Sestra na hirurgiji pravi probleme i traži nalaz od biopsije. Kad evo mog dobrog duha, moje inženjerke i zauzme se za mene. Čekam.
Primi me dr. Andrej Roth. Pregleda i nasmije se: “Sjeći ćemo”, kaže.
“Ajde”, velim ja. “Možda nećemo morat sve”, veli on.
“Kako bude”, velim ja.
Čitam nalaze i tamo piše, na nalazu od UZV, neoplazma – nepravilne ivice, 4 cm u promjeru, ali ja ne znam šta je neoplazma.
Nalaz od obdukcije stiže kasnije i tu se pokazuje da stvar nije baš bezazlena.
14. oktobra, primljena u Institut.
15. oktobra, jutro, zove me dr. Roth i pita pristajem li na to da se odstrani cijela dojka.
“Može”, kažem, “ne namjeravam da lovim piletinu po plaži u ovim godinama”.
U devet me guraju na nosilima u operacionu salu. “Ne bojte se”, kaže sestra.
“Ne bojim se”, rekoh i ponovih riječi Peti Smit kako moram dočekati novi album Stonsa.
Budim se u sobi, ništa me ne boli, samo visi prozirna cijevčica iz tijela i kroz nju ide sukrvica. Tri dana bolnice, biopsija seroma, isprva svaki dan, a poslije svaki treći dan. Zafrkancija s doktorom Rothom. Već prije operacije imam karte za dva koncerta.
U Zagrebu su The Nationale, idem. Poslije Teenage fun club, pa pitam doktora dok mi izvlači serom konjskom iglom, smijem li ići na koncert.
Nekako je bio u to vrijeme i Halid Bešlić. Na koji koncert pita doktor, na The National, velim. Može, veli Roth, a bolničar koji mu pomaže kaže da ste rekli na Bešlića ne bi vas pustio. Pa na kog vam ja ličim, pitam. Svi se smijemo.
Stiže PHD. Mrcina je vrlo agresivna, zavisna o estrogenu i progesteronu. Kažu mi da je takvoj mrcini potrebno 6 godina da naraste toliko.
Onkolog me gleda, vrlo je ozbiljna i određuje hemioterapiju. Šest hemioterapija, TAC- protokol, tri citostatika, plus 25 doza zračenja.
Sve je trajalo do kraja jun 2011. Poslije kontrole, vađenja krvi, mamografije, ultrazvuci, svaka tri mjeseca, pa svakih šest…
Pri zadnjoj posjeti rekoše da sam otpuštena, da prestanem s letrofarom krajem oktobra. Letrofar je lijek koji uprošteno rečeno blokira preostali estrogen u tijelu, kako se ne bi ponovo negdje neki mikrotumor uhvatio i napravio novi haos.
Nijednom nisam zaplakala.
Bilo mi je važno samo da se još družim sa svojim kćerkama i sa svojim mužem.
Nije me bilo strah. Bojim se samo situacije da zavisim od drugih i da ne mogu do WC-a sama.
Ne bojim se smrti. Ovo sam napisala samo zato, jer i dalje viđam po institutu za tumore, ljude, žene, preplašene i uplakane.
Danas imam osteoporozu, visok pritisak, valunge, oslabljeno srce, bolove u zglobovima, masnu jetru i trigliceride… Kad čujem Zeppeline imam 17. Nikad nisam saznala kako se zvala ona inženjerka koja mi je pomogla. Otišla je u penziju”.
