Danas Joksimovića povezujemo sa glamurom, uspjehom, novcem, međutim u emotivnoj ispovijesti on je otkrio kako je došao do svega toga, pišu Novosti.
“Moja porodica je zarad karijere i mog napredovanja trpjela. Kada sam krenuo u srednju muzičku, profesorica koja mi je držala časove rekla je da na stolu mora da joj stoji jedna posebna harmonika: “morino 6”, honerica, da bi ona uopšte počela da radi sa učenikom. Ta harmonika je koštala 19.500 maraka. Za nas čitavo bogatstvo. Pošto nismo imali toliko para, tata je morao da podigne kredit, da se zaduži, kako bi mi kupio harmoniku. Zbog svega toga sam im zahvalan. Sve što sam danas, dugujem njima”, priznaje Joksimović na početku razgovora.
Željko se prisjeća da je porodica otkrila njegov talenat kada je bio sasvim mali dječak.
“Imao sam nepune tri godine kada sam na trioli počeo da sviram neku melodiju po osjećaju. Prva je to čula moja baba koja je sve ispričala mom ocu. Tata je čuo kako sviram, a potom je izjurio iz kuće. Vratio se nakon pola sata sa harmonikom u ruci. Otac je ušao i pitao: “Da li postoji Željko Joksimović u ovom stanu?”, a potom mi dao harmoniku. Kasnije sam saznao da je tog dana dobio platu i cijelu dao na moju harmoniku. Čuvam je i danas, isto miriše kao tada, prisjeća se Željko.
Njegova majka Vesna nije bila oduševljena kao baba i otac:
“Ja sam bio presretan, a mama je počela da kuka: “Jao, iskriviće kičmu, mali je, on to ne može da drži.” Zaista je bila teška, ja u tim godinama nisam mogao da je nosim, stavili su mi je na stolicu i sve što sam znao na trioli da sviram, odsvirao sam i na harmonici. To je bilo veliko iznenađenje. Još jedan šok je uslijedio kada me je ujak odveo u robnu kuću, gdje je bio klavir. Ja sam odmah potrčao ka tom instrumentu i sve što sam znao na trioli i harmonici da odsviram, znao sam i na klaviru. Pošto su dirke bile u visini mojih očiju, i nisam mogao da vidim ništa, svirao sam po osjećaju.”
Željka Joksimovića ne vrijeđa kada neke njegove kolege, poput Jelene Karleuše, kažu za harmonikaše da su masni, da sviraju samo po svadbama i kafanama.
“Ne vrijeđa me. Harmonika je sveti instrument, vječnost. E sad, više je stvar ukusa i gurmanske opredijeljenosti – neko voli masnije, a neko posti. Ja sam ponosni harmonikaš. Nema ni veselja ni tuge bez harmonike”, ističe Joksimović.
Hayat.ba
